Medieval Wall

Petar Krešimir IV. na vlast je došao 1058. godine. Iako nemamo sačuvan spomenik koji bi nam datirao i locirao krunidbu ovoga hrvatskog vladara, nema sumnje da je on to uistinu bio. Stolovao je u Biogradu, gdje je tada bio kraljevski dvor.¹ Lik Petra Krešimira IV. vjerojatno je sačuvan na zagonetnoj ploči u splitskoj krstionici, koja prikazuje nekog hrvatskog vladara XI. st. kako sjedi na prijestolju s krunom i križem.²

Dolaskom na vlast, pred novim se hrvatskim kraljem pojavilo iskušenje s crkvenim raskolom koji se dogodio 1054. godine. Nakon Lateranskog koncila sazvanog 1059. god. na kojem su usvojeni zahtjevi koji su otada postavljeni pred kler podložan papi, Crkva je krenula s organizacijom slične sinode kako bi nova pravila bila proširena izvan Rima. Tako je 1060. god. u Hrvatsku poslan Majnard, zastupnik pape Nikole II. (1058.-1061.), koji je između ostalog održao i crkveni sabor u Splitu. Glavno pitanje tog crkvenog sabora bili su običaji u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi, koji su slijedili tradicije kršćanskog Istoka, u prvom redu ženidbe svećenika.

Ali za hrvatsko svećenstvo najteže su bile posljedice zaključaka usmjerenih protiv slavenskog bogoslužja. Iako pape nikad nisu bile načisto je li crkveno učenje u slavenski pisanim knjigama u vjerskom pogledu ispravno ili heretičko, 11. je stoljeće i tadašnji reformni pokret u odnosu na prošlo, 10. st. obilježeno strogom politikom Crkve, jer se smatralo da bi tako izrazite različitosti mogle ozbiljno ugroziti jedinstvo zapadnog kršćanstva, pogotovo u krajevima koji su bili politički i tradicionalno vezani za Bizant. Tako je donesena odluka o zatvaranju crkava u kojima se bogoslužilo slavenskim jezikom, a svećenički su kandidati morali ubuduće učiti latinski jezik. Na tom je saboru za splitskog nadbiskupa umjesto Ivana postavljen dotadašnji osorski biskup Lovro, što je potvrdio sam papa poslavši mu pallium po svom legatu.³ Taj je biskup bio najvažniji pristaša reformnog pokreta u Hrvatskoj, čija je stranka prevagnula, a nema sumnje da joj je podršku dao i sam Krešimir.⁴ Kralj je također potaknuo osnivanje dvaju benediktinskih samostana u svojoj prijestolnici, Biogradu, od kojih je onaj sv. Ivana bio najbogatija opatija u tadašnjoj Hrvatskoj. Uz kraljevo odobrenje osnovan je i samostan sv. Petra u Drazi na Rabu, a ženski je benediktinski samostan sv. Marije u Zadru bio oslobođen javnih podavanja.⁵

Upravo preko Crkve koju je podupirao i pomagao, Krešimir je gradio vezu za prenošenje svoje vlasti nad Dalmacijom. Pokrajina je i dalje priznavala formalnu vlast istočnog cara, ali je kriza u Carstvu trajala već godinama pa se središnja vlast u Dalmaciji oslanjala na katepane, ali je u principu svaki grad odlučivao o vlastitoj sudbini. Bizant su u to doba s istoka ugrožavali Turci, a na Mediteranu Normani te je stoga bilo gotovo neminovno da Dalmacija iznova dođe pod upravu hrvatskog kralja, što se i dogodilo 1069. god. kada se u Krešimirovoj pratnji nalazi i katepan Lav. Krešimir je bio sveprisutan u odnosu na svoje prethodnike kada je u pitanju bila Dalmacija, pa je o jadranskom priobalju s pravom govorio kao o “našem jadranskom moru”. Ovim velikim diplomatskim uspjehom, Krešimir je ostvario stoljetnu težnju hrvatskih vladara da sa svojom državom ujedine drevna središta kulture na istočnom Jadranu. Od tada je pojam Regnum Dalmatiae et Chroatiae obilježavao jedinstveni političko-administrativni i međunarodni priznati teritorij, a kralj se obvezao da će svakom gradu poštivati slobodu i drevna prava.⁶ Uspjesi koji su doveli do proširenja državnog područja naveli su Krešimira da 1069. god. daruje samostanu sv. Krševana otok Maon te da u istoj darovnici istakne kako je uz Božju pomoć proširio granice svoga kraljevstva na kopnu i na “našem moru”.⁷

Vlast se u središnjoj Hrvatskoj te na sjeveru u njezinu zaleđu također učvršćivala. U kraljevoj se pratnji prvi put nalaze dvojica banova, Gojčo i Zvonimir. Stabilnost države bila je pretpostavkom i aktivnije vanjske politike na istoku kopnenog zaleđa. Naime, kada je u skopskom području došlo do ustanka protiv Bizanta pod vodstvom plemića Georgija Vojtjeha, ovaj je osim u dukljanskom vladaru Mihajlu Bodinu, saveznika pronašao i kod Hrvata. No, ustanak je propao 1073. god., a s njime i ambicije hrvatskog kralja. U doba tog ustanka Neretvanska kneževina i Bosna su najvjerojatnije bile u hrvatskom posjedu što je omogućavalo izravnu suradnju Krešimira s Mihajlom i Georgijem.

Zvonimir je ojačao svoj položaj u Kraljevstvu nakon uspješno dokončanog sukoba s istarskim markgrofom Ulrikom I. Weimar Orlamündeom (1069.-1070.) na zapadnim (istarskim) granicama i time se najvjerojatnije i nametnuo kao Krešimirov nasljednik.⁸ Ubrzo potom dobio je titulu vojvode, koju je do tada nosio Krešimirov sinovac Stjepan, koji će zbog bolesti ili zbog političkih razloga biti smješten u splitski samostan sv. Stjepana te čekati kraj Zvonimirove vladavine kako bi i sam zasjeo na prijestolje.⁹

Iako su povjesničari različitog mišljenja o događajima nakon smrti kralja Petra Krešimira IV., najvjerojatnija teza je da je njegov nasljednik bio Zvonimir, a ne Slavac. Kronološki problem riješio je Miho Barada smjestivši Slavca u posljednje desetljeće 11. stoljeća.¹⁰

Slavni hrvatski vladar, Petar Krešimir IV. proširio je granice više nego itko od hrvatskih vladara do toga vremena; naime, one su sezale od Drave do Neretve i od mora do Drine. Nakon Krešimirova nestanka s političke scene u Hrvatskoj se zatekao papin poslanik Gerard koji je 1075. god. bio na čelu rada crkvenog sabora u Splitu. Tada je obnovljena biskupija u Ninu, ali je osnovna svrha sazivanja sabora bila učvršćivanje crkvenih reformi.

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.