{"id":1136,"date":"2013-08-05T10:19:42","date_gmt":"2013-08-05T08:19:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.medievalwall.com\/hrvatski\/?p=1027"},"modified":"2013-08-05T10:19:42","modified_gmt":"2013-08-05T08:19:42","slug":"srednjovjekovno-oruzje","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/medievalwall.com\/hrvatski\/drustvo\/srednjovjekovno-oruzje\/","title":{"rendered":"Srednjovjekovno oru\u017eje"},"content":{"rendered":"

\"Prikaz<\/a>S propa\u0161\u0107u Rimskog Carstva nestala je i njegova disciplinirana vojna organizacija, koju u Europi zamjenjuju vojske novodoseljenih naroda. U njihovim ratnim pohodima sudjeluju \u010ditavi narodi, \u0161to uklju\u010duje sve dru\u0161tvene slojeve. Nakon \u0161to su se smjestili na svojim novoosvojenim podru\u010djima, po malo nestaje njihova ratobornost, te se sve vi\u0161e posve\u0107uju sjedila\u010dkom na\u010dinu \u017eivota, odnosno poljoprivredi. Ratovanjem se nastavlja baviti samo u\u017ei sloj plemstva, budu\u0107i vitezovi. Pje\u0161a\u0161tvo gubi na svojoj va\u017enosti, a primarni naglasak prelazi na konjanike vitezove. Prete\u017eno su bili naoru\u017eani bliskim hladnim oru\u017ejem (koplje, ma\u010d, bojna sjekira…), a bili su za\u0161ti\u0107eni oklopima. Pje\u0161aci su slu\u017eili kao pomo\u0107na vojska i uglavnom su bili naoru\u017eani lukovima. Kroz \u010ditav srednji vijek konjanici su bili dominantni, tek u Stogodi\u0161njem ratu (1337.-1453.) dolazi do ja\u010deg izra\u017eaja pje\u0161a\u0161tva naoru\u017eanog lukovima i strijelama, dok \u0107e kasnije \u0161vicarski pje\u0161aci s bliskim oru\u017ejem (kopljima, helebardama) postati izuzetno efikasni vojnici.1<\/sup><\/a><\/p>\n

Na podru\u010dju Europe u upotrebi nije bilo isto oru\u017eje. U naoru\u017eanju Slavena vladala je oskudica \u017eeljeza, pa je kod njih prevladavalo oru\u017eje na daljinu. Zbog toga je Karlo Veliki zabranjivao prodaju oru\u017eja Slavenima i Avarima. Kasnije se razne zabrane uvode i na dru\u0161tvenoj razini. Tako je Fridrik I. Barbarossa (oko 1122.-1190.)seljacima zabranio no\u0161enje ili posjedovanje oru\u017eja (koplja ili ma\u010da). Putuju\u0107im trgovcima dozvolio je no\u0161enje ma\u010da radi obrane od razbojnika, no nisu ga smjeli nositi \u201ena vite\u0161ki na\u010din\u201c, na sebi, nago samo na sedlu ili u kolima. Ni\u017eim slojevima je i ina\u010de bilo vrlo te\u0161ko nabaviti oru\u017eje, budu\u0107i da je ono bilo izuzetno skupo. Poznato je, primjerice, da je u vrijeme Karla Velikog ma\u010d ko\u0161tao sedam krava, a koplje dvije.2<\/sup><\/a><\/p>\n

Hladno oru\u017eje<\/h3>\n

\"David<\/a>Najpoznatije i naj\u010de\u0161\u0107e kori\u0161teno oru\u017eje me\u0111u ratnicima srednjega vijeka bili su ma\u010devi<\/strong>.3<\/sup><\/a> Plemi\u0107ki su bili posebno bogato ukra\u0161eni, a \u010desto su im se pridavale i nadnaravne mo\u0107i. Iako su ma\u010devi ostalih ratnika bili ne\u0161to skromniji, pokazuju izrazito napredno kova\u010dko umije\u0107e. Jednim zamahom mogli su probiti metal, ali i nanijeti smrtnu ranu protivniku.4<\/sup><\/a><\/p>\n

Uz ma\u010deve, va\u017eno su oru\u017eje bile i sablje<\/strong>, koje se od njih razlikuju po tome \u0161to su bile plo\u0161ne te lagano zakrivljene o\u0161trice. Ovo oru\u017eje potje\u0107e s Istoka, od konjani\u010dkih plemena sredi\u0161nje Azije. Od njih ih kasnije preuzimaju Perzijanci, te narodi Indije i Japana. U Europu dolaze za seobe naroda, a koristili su ih Huni, Avari i Ma\u0111ari. No, s postupnom prevla\u0161\u0107u ma\u010da kao glavnog srednjovjekovnog oru\u017eja, sablja nestaje iz upotrebe. U Europi \u0107e se ponovno pojaviti tek s turskim provalama na ovo podru\u010dje. Kasnije \u0107e mnogi narodi koji su bili u dodiru s Turcima ponovno preuzeti sablju, pa \u0107e ju tako primjerice Poljaci pretvoriti u svoje nacionalno oru\u017eje (\u201ekarabela\u201c). O \u0161irini njene upotrebe govori i vojska husara koju je 1474. ugarski kralj Matija Korvin osnovao od prebjega koji su bili vje\u0161ti u turskom na\u010dinu ratovanja, a glavno oru\u017eje ove lake konjice bila je upravo sablja.5<\/sup><\/a><\/p>\n

No\u017eevi<\/strong> su kra\u0107e oru\u017eje, koje se sastoji od dr\u0161ke i jednobridnog sje\u010diva. Budu\u0107i da su bili jeftiniji za izradu, naj\u010de\u0161\u0107e su ih koristili seljaci. Pri njihovom prou\u010davanju danas je te\u0161ko odrediti koji su se koristili kao oru\u017eje, a koji u lovu ili za svakodnevne potrebe u doma\u0107instvu.<\/p>\n

Ne\u0161to ve\u0107i od no\u017eeva bili su bode\u017ei<\/strong>. Slu\u017eili su za brzu osobnu obranu, nano\u0161enjem ubodnih rana, no i za skra\u0107ivanje muka. Ponekad su se koristili uz ma\u010d, tako da je ratnik u jednoj ruci dr\u017eao ma\u010d, a u drugoj bode\u017e. Zbog svojih dimenzija mogao se sakriti u odje\u0107u ili razne predmete, pa je zato bio vrlo opasno oru\u017eje.6<\/sup><\/a> Iako tokom ranog srednjeg vijeka nestaju iz upotrebe, ponovno se u \u010ditavoj Europi javljaju tijekom 12. i 13. st. Do njihove ponovne upotrebe dolazi zbog razvoja \u010dvrstih vite\u0161kih oklopa, koje je bilo te\u0161ko probiti ma\u010dem ili nekim ve\u0107im oru\u017ejem. Tanke o\u0161trice bode\u017ea bile su idealne za njihovo probijanje, pa ih zato vitezovi sve vi\u0161e koriste, u jednoj ruci dr\u017ee\u0107i ma\u010d, a u drugoj bode\u017e.7<\/sup><\/a><\/p>\n

I pje\u0161aci i konjanici \u010desto su koristili koplja<\/strong>, oru\u017eje koje se sastoji od duga\u010dke motke na \u010dijem se vrhu nalazi sje\u010divo s dva, tri ili \u010detiri brida. Koplja se upotrebljavaju jo\u0161 od prapovijesti, bez nekih bitnijih izmjena u svome izgledu. U srednjem vijeku koplja su koristili svi europski narodi, a osobito germanska i normanska plemena.8<\/sup><\/a><\/p>\n

Impozantno, no ne i toliko u\u010destalo srednjovjekovno oru\u017eje bile su sjekire<\/strong>. Upotrebljavale su se jo\u0161 od prapovijesti, a sastoje se od dr\u0161ke i sje\u010diva koje je moglo biti u obliku pa\u010detvorine, polumjeseca ili lepeze. U srednjovjekovnoj Europi najvi\u0161e su ih koristili Franci (franciska<\/i>) i Vikinzi. No, treba napomenuti da, iako legende kao naj\u010de\u0161\u0107e oru\u017eje Vikinga navode sjekire, one zapravo bile skromnije oru\u017eje. Uglavnom su ih koristili oni ratnici koji si nisu mogli priu\u0161titi ma\u010d. Najve\u0107i broj sa\u010duvanih sjekira zbog svoje skromnosti, ne mo\u017ee se razlikovati od alata koji su koristili drvosje\u010de.9<\/sup><\/a> U kasnom srednjem vijeku koristili su ju vitezovi, a kasnije \u0107e ju ponovno, kao svoje oru\u017eje, koristiti pje\u0161aci.10<\/sup><\/a><\/p>\n

\"Primjeri<\/a>Srodne sjekirama bile su helebarde<\/strong>, koje su se sastojale od duga\u010dke motke (1,80 \u2013 2,40 m)na \u010dijem vrhu se nalazilo koplje, sjekirica i kljun (tek od 16. st.). Slu\u017eile su za borbu pje\u0161aka s oklopljenim konjanicima. Prvi puta su ju upotrijebili \u0161vicarski vojnici-pje\u0161aci u borbi s oklopljenom konjicom, u bitki kod Morgartena 1315. g. Ovo oru\u017eje bilo je multifunkcionalno budu\u0107i da se kopljem nanosio udarac ili ubod konjaniku, sjekira je slu\u017eila za izazivanje posjekotnih rana, a kljun za zbacivanje konjanika iz sedla. Svaka zemlja u kojoj se koristila imala je svoj oblik, pa tako razlikujemo njema\u010dku, \u0161vicarsku, talijansku i \u010de\u0161ku helebardu. Po\u010detkom 15. st., helebarda se povla\u010di u sredi\u0161te vojne formacije, da bi ju u idu\u0107em stolje\u0107u u potpunosti istisnulo koplje. Danas ju jo\u0161 jedino koristi papinska stra\u017ea u Vatikanu.11<\/sup><\/a><\/p>\n

Iako se javljaju jo\u0161 u prapovijesti, buzdovan<\/strong> i topuz<\/strong> bila su karakteristi\u010dna srednjovjekovna oru\u017eja. Buzdovan se sastoji od kra\u0107e dr\u0161ke i glavice podijeljene na pera. Pera su u 14. i 15. st. bila uska i duguljasta, te ih se zbog karakteristi\u010dnog izgleda naziva \u201egoti\u010dkim\u201c buzdovanima. Kasnije postaju zaobljena i trokutasta, a prema broju pera razlikujemo \u0161estoper, desetoper, dvanaestoper itd. Po obliku mu je srodan topuz, no razlikuje se po tome \u0161to ima punu bron\u010danu ili \u017eeljeznu glavicu prekrivenu \u0161iljcima ili piramidalnim izbo\u010dinama. Budu\u0107i da je glavica imala zvjezdasti oblik, Nijemci su ga nazivali \u201ejutarnjom zvijezdom\u201c (njem<\/i>. morgenstern). Zbog svoje dekorativnosti i buzdovan i topuz jo\u0161 su u srednjem vijeku postali simbolima dostojanstva i \u010dasti, koje su nosili civili (gradski suci i plemi\u0107i), kao i vojni zapovjednici.12<\/sup><\/a><\/p>\n

Oru\u017eje na daljinu<\/h3>\n

Iako ih se \u010desto smatra primitivnim oru\u017ejem, pra\u010dke<\/strong> su se tako\u0111er koristile pri ratovanju. U upotrebi su jo\u0161 od prapovijesti, a u rukama vje\u0161tih ratnika bile su izuzetno ubojito oru\u017eje. Tokom 15. st. postojale su najamni\u010dke \u010dete naoru\u017eane pra\u010dkama. Takva je primjerice bila u vojsci koju je skupio Ivan Kapistran 1456. radi obrane Beograda. Ina\u010dica velikih pra\u010dki su katapulti<\/strong>, koji su se naj\u010de\u0161\u0107e koristili u opsadama gradova. Izra\u0111ivani su od drveta, a slu\u017eili su za izbacivanje kamenja.13<\/sup><\/a><\/p>\n

\"Prikaz<\/a>Tijekom srednjeg vijeka u upotrebi su ipak \u010de\u0161\u0107e bili lukovi<\/strong>, koji su jedno od najefikasnijih oru\u017eja na daljinu. Izra\u0111ivali su se od drveta (tisa, jasen, brest, javor, breza…), roga (od goveda, bivola, koze, antilope), trske (bambus) ili metala (bakar, bronca, \u010delik). Tetiva se radila od ko\u017ee, crijeva, biljnih vlakana, konjske dlake ili svile. Po\u0161to su bile osjetljive na vlagu, strijelci su nosili rezervne tetive. Strijele su se sastojale od za\u0161iljenog vrha (kremen, kost, \u017eeljezo, bakar, bronca, tvrdo drvo), \u0161ipke od lakog drveta i krilca od perja. Strijelac je u tobolcu nosio 24 do 50 strijelica.14<\/sup><\/a><\/p>\n

Lukovi se koriste jo\u0161 od starog vijeka (Egipat, Asirija, Babilon), a u Europi se po prvi put javljaju s vojskom Karla Velikog u 8. st. Lukove su osobito koristile ma\u0111arska i tatarska konjica, a najpoznatiji po ovoj vje\u0161tini bili su Englezi i Vel\u0161ani, koji su bili najtra\u017eeniji lu\u010dari u razdoblju od 13. do 15. st.15<\/sup><\/a> Oklopljeni vitezovi nisu koristili lukove, nego bi se u bitkama unajmljivali posebno uvje\u017ebani ratnici lu\u010dari. Osim \u0161to su od rane mladosti vje\u017ebali baratanje lukom, lu\u010dari su se isto tako morali uvje\u017ebati i u kori\u0161tenju drugog oru\u017eja, koje bi koristili kada bi im u bitki ponestalo strelica. Dobar lu\u010dar mogao je odapeti strelicu dvanaest puta u minuti, te pogoditi cilj na oko 225 metara. Engleske lu\u010dare koji bi dospjeli u francusko zato\u010deni\u0161tvo \u010dekala je vrlo okrutna kazna. Amputirali bi im pal\u010deve obje ruke te ka\u017eiprst i srednjak desnice. Iako u Europi nije bilo glavno oru\u017eje, neki narodi gotovo su se isklju\u010divo koristili lukovima kao oru\u017ejem. Primjerice Avari, Bugari, Huni, Ma\u0111ari i Mongoli koristili su ga kao glavno oru\u017eje. Na brzim konjima jahali bi oko neprijatelja, okru\u017eili ga i zasipali strelicama.16<\/sup><\/a> Od 16. st. luk se prestaje upotrebljavati, budu\u0107i da ga potiskuje vatreno oru\u017eje.17<\/sup><\/a><\/p>\n

Naprednija verzija luka bio je samostrijel<\/strong>, koji se javlja u 11. st. kod Normana, a zatim se \u0161iri i po ostatku Europe.18<\/sup><\/a> Uglavnom je bio oru\u017eje pje\u0161aka, iako su ga koristili i konjanici. Smatran je izuzetno opasnim oru\u017ejem koje sigurno donosi smrt. Poznato je kako su strijele samostrijela iz 15. st. probijale kacigu na udaljenosti od 300 koraka, a prsni oklop na 100 do 125 koraka. Zanimljivo je da je imao ve\u0107i domet od vatrenog oru\u017eja istog vremena. Njegova upotreba \u010desto je bila zabranjivana, no zabrane nisu urodile plodom, budu\u0107i da se koristio do 17. st. kada ga potiskuje uznapredovalo vatreno oru\u017eje.19<\/sup><\/a><\/p>\n

Za\u0161titno oru\u017eje<\/h3>\n

\"Oklop<\/a>U bitkama, kao i individualnim vite\u0161kim sukobima, izuzetno je va\u017ena bila za\u0161tita ratnika. U po\u010detku je za\u0161titu pru\u017eala odje\u0107a izra\u0111ena od ko\u017ee (koja \u0107e se kod siroma\u0161nijeg sloja zadr\u017eati u \u010ditavom srednjem vijeku), da bi se kasnije, s razvojem kova\u010dke vje\u0161tine, po\u010deli izra\u0111ivati metalni \u0161titnici, u po\u010detku za pojedine dijelove tijela, a kasnije i \u010ditavi oklopi.<\/p>\n

Osim oklopa, za\u0161titu su u velikoj mjeri pru\u017eali \u0161titovi<\/strong>, koji se koriste jo\u0161 od prapovijesti. Bili su raznih dimenzija i oblika, kod pje\u0161aka obi\u010dno ve\u0107i, dok su kod konjice bili ne\u0161to manjih dimenzija. Kao za\u0161titno oru\u017eje \u0161titovi se prestaju koristiti krajem 17. st., no nastavljaju se izra\u0111ivati kao ukrasni predmeti.20<\/sup><\/a><\/p>\n

Kacige<\/strong> se tako\u0111er koriste od najranijeg vremena, a izra\u0111ivane su tako da im stra\u017enji dio \u0161titi potiljak i tjeme, dok prednji prekriva \u010delo, obraze i u\u0161i. U 14. st. ovaj oblik se modificira tako da se nagla\u0161ava izrez oko o\u010diju (barbuta, bacinet, beckenhaube<\/i>). Mogle su imati i pomi\u010dni dio za za\u0161titu lica \u2013 vizir. Tokom srednjeg vijeka kacige su se izra\u0111ivale u razli\u010ditim oblicima, a naj\u010de\u0161\u0107e su bile u obliku \u0161e\u0161ira, zdjele ili kugle.21<\/sup><\/a><\/p>\n

Za za\u0161titu tijela izra\u0111ivale su se pancirne ko\u0161ulje i oklopi. Pancirna ko\u0161ulja<\/strong> potje\u010de s Istoka, a u Europu dolazi posredovanjem Bizanta u 6. st. Radila se od isprepletenih \u017eeljeznih prstenova, a izra\u0111ivala se u obliku ko\u0161ulje s dugim rukavima koja je sezala do koljena. S vremenom se na nju dodatno apliciraju metalne plo\u010dice na prsnim dijelovima, kako bi ju dodatno oja\u010dale. Metalni oklop<\/strong> smjeli su nositi samo plemi\u0107i, te se po\u010dinju natjecati u nabavi \u0161to skupljeg i ljep\u0161eg primjerka. Bio je stilski zami\u0161ljena cjelina, a sastojao se od kacige, ovratnika, remenog dijela, nadlaktice, lakatnog dijela, podlaktica i rukavica. Na spojevima pojedinih dijelova nalazile su se pomi\u010dne plo\u010dice koje su omogu\u0107avale lak\u0161u pokretljivost. Uz ove ratne oklope postojali su i posebni turnirski oklopi, te posebno ukra\u0161eni oklopi za sve\u010dane prilike. Srednjovjekovni oklopi dijele se u dva osnovna tipa: goti\u010dki i maksimilijanski. Tokom 16. st. pomalo se prestaju upotrebljavati, zbog \u0161ire upotrebe vatrenog oru\u017eja.22<\/sup><\/a><\/p>\n

Vatreno oru\u017eje<\/h3>\n

\"Rani<\/a>Do velike promjene u srednjovjekovnom naoru\u017eanju i ratovanju dolazi s pojavom vatrenog oru\u017eja. Prethodilo mu je otkri\u0107e baruta koje se\u017ee puno ranije u povijest. Iz 5. st. pr. Kr. potje\u010de jedan indijski dokument u kojemu je zapisan recept za izradu eksplozivne smjese. Uz Indijce, Kinezi i Arapi tako\u0111er su poznavali barut. Upravo su Arapi 712. g. u opsadi \u0161panjolskog grada Alore po prvi puta koristili male drvene ru\u010dne mu\u017eare.23<\/sup><\/a> No, neposrednim prete\u010dom vatrenog oru\u017eja smatra se arapski drveni baca\u010d iz 12. st. \u2013 madfaa<\/i>, iz kojega su se izbacivali projektili veli\u010dine oraha.24<\/sup><\/a><\/p>\n

Nije poznato kada su to\u010dno Europljani po\u010deli koristiti barut, no sigurno je bio poznat u 13. st. Zapise prvih formula nalazimo u djelima Marca Graecusa \u201eLiber Ignium\u201c, a bile su poznate i Albertusu Magnusu (1193.-1280.) i Rogeru Baconu (1215.-1294.). Pronalazak baruta Nijemci pripisuju Bertholdu Schwartzu oko 1320. g.25<\/sup><\/a><\/p>\n

U po\u010detku je baca\u010dko hladno oru\u017eje (primjerice katapulti) bilo mnogo efikasnije od vatrenog oru\u017eja. Zbog toga, kao i vjerskog fanatizma (vatreno oru\u017eje smatralo se \u0111avoljim izumom), mnoge zemlje nisu ga htjele uvesti u svoje naoru\u017eanje.26<\/sup><\/a><\/p>\n

Prvi topovi<\/strong> po\u010dinju se koristiti u 14. st. u opsadama gradova (Cividale, 1338. g.), no tada jo\u0161 nisu predstavljali ve\u0107u opasnost. Uloga im je vi\u0161e bila zastra\u0161ivanje, zbog buke koju su proizvodili. Zapravo je ve\u0107a opasnost bila za onoga tko je punio cijev, budu\u0107i da se \u010desto pri paljenju znala razletiti, te tako ozlijediti onoga tko je stajao uz nju. Prve specijalizirane topolivnice osnivaju se u Augsburgu 1370., Veneciji 1376., a u Dubrovniku 1411. g. Po\u010detkom 15. st. izra\u0111uju se dvije vrste topova, oni koji su izbacivali kamene kugle, te oni koji su izbacivali olovna i \u017eeljezna zrna. O maloj snazi topova 15. st. govore i slijede\u0107i podaci: domet im je u to vrijeme iznosio 200 do 400 metara, da bi se krajem tog stolje\u0107a pove\u0107ao na 600 metara, a brzina ga\u0111anja iznosila je tek zrno na sat. Kasnije \u0107e se artiljerija pobolj\u0161ati, te kona\u010dno postati i zaseban rod vojske.27<\/sup><\/a><\/p>\n

\"Opsada<\/a>Osim topova, s barutom se razvija i ru\u010dno vatreno oru\u017eje. Tokom 15. i 16. st. upotrebljavale su se cijevi s kukom koje predstavljaju prijelazan oblik od topa prema pu\u0161ki. Ovakvo oru\u017eje nazivalo se arkebuzama (hakenb\u00fcchse<\/i>), bradaticama ili kuka\u010dama. Bradatice su bile te\u0161ke bedemske pu\u0161ke, koje su mogle imati du\u017ee ili kra\u0107e cijevi, a slu\u017eile su za obranu utvrda i za davanje signala u slu\u010daju pribli\u017eavanja neprijatelja. Palile su se uz pomo\u0107 goru\u0107eg fitilja koji se prina\u0161ao stra\u017enjem dijelu cijevi. Oko 1500. g. pojavljuju se fitilja\u010de, koje predstavljaju prvi tip cijevi usa\u0111enih u drvo. Sa strane se nalazila kuka s glavicom u koju se uvla\u010dio fitilj, te se tako palilo barutno punjenje u cijevi. No, ove pu\u0161ke imale su i \u010ditav niz mana, primjerice, nisu se mogle koristiti za ki\u0161nog vremena, pri paljenju fitilja po mraku bili su laka meta za neprijatelje, a mogli su ih koristiti jedino pje\u0161aci, ne i konjanici. Ipak, po\u010detkom 16. st. javlja se novi pobolj\u0161ani na\u010din paljenja pu\u0161aka \u2013 mehanizmom na kolo, a kasnije i mehanizam na kremen. Uz pu\u0161ke se paralelno razvijaju i pi\u0161tolji, koji slijede njihov mehanizam funkcioniranja. U po\u010detku se izra\u0111uju oni na fitilj, a zatim se polako uvode pi\u0161tolji na kolo i kremen.28<\/sup><\/a><\/p>\n

 <\/p>\n

S novim vijekom uvode se novi na\u010dini ratovanja, vite\u0161tvo se gubi, a na bojnom polju ratuju vojnici-najamnici. Iako je hladno oru\u017eje i dalje u upotrebi, postupno ga zamjenjuje vatreno, koje se s vremenom sve vi\u0161e usavr\u0161ava. \u0160iru upotrebu vatrenog oru\u017eja prati i postupni prestanak upotrebe metalnih oklopa, koji sada gube svoju namjenu.<\/p>\n

Vezani \u010dlanci:<\/h4>\n