{"id":662,"date":"2013-02-15T15:41:10","date_gmt":"2013-02-15T14:41:10","guid":{"rendered":"http:\/\/www.medievalwall.com\/hrvatski\/?p=662"},"modified":"2019-09-23T14:35:23","modified_gmt":"2019-09-23T13:35:23","slug":"branimir-muncimir","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/medievalwall.com\/hrvatski\/narodi\/branimir-muncimir\/","title":{"rendered":"Branimir i Muncimir"},"content":{"rendered":"

\"Kip<\/a>Godine 879. na hrvatsko prijestolje sjeo je Branimir koji nije bio iz roda Trpimirovi\u0107a.1<\/sup><\/a> U prvom planu novoga kneza bilo je prona\u0107i saveznika koji bi mu mogao jam\u010diti odre\u0111enu sigurnost u me\u0111unarodnim odnosima. Ukoliko je i priznavao novoga italskog kralja i frana\u010dkog cara Karla Debelog (877.-887.), od njega nije mogao o\u010dekivati mnogo. S druge strane bio je Bazilije, koji nije reagirao nakon ubojstva svog \u0161ti\u0107enika zbog zaokupljenosti borbama u Siriji i u ju\u017enoj Italiji. Kao najbolje rje\u0161enje pokazalo se potra\u017eiti za\u0161titu kod pape zbog njegova autoriteta, ne samo na Zapadu, nego i u Bizantu. Nedugo zatim, Branimir \u0161alje pismo u Rim iznimno politi\u010dki aktivnom papi Ivanu VIII., putem Ivana Mle\u010danina, papinskog poslanika koji se tada nalazio u Hrvatskoj na povratku iz Moravske. U pismu izjavljuje svoju i odanost hrvatskoga naroda apostolskom prijestolju sv. Petra. Njegov primjer slijedio je i prvi nam poznati ninski biskup, Teodozije. Vidjev\u0161i pisma, Ivan VIII. se obradovao pa je 21. svibnja 879. na blagdan Spasova blagoslovio kneza Branimira, njegov hrvatski narod i svu hrvatsku zemlju. Obratio se zasebnim pismima ve\u0107 7. lipnja knezu Branimiru i ninskom biskupu, istaknuv\u0161i golemu radost radi povratka svetoj rimskoj Crkvi, a dan kasnije bugarskom knezu Mihajlu Borisu i dalmatinskim carskim gradovima o\u010dekuju\u0107i i od njih povratak istoj Crkvi.2<\/sup><\/a> Papa je ispunio i najve\u0107u kne\u017eevu molbu, potvrdio je njegovu vlast, \u0161to je bilo javno priznanje hrvatske dr\u017eave, a na neki na\u010din vrijedilo je kao me\u0111unarodno priznanje vlasti hrvatskog kneza.3<\/sup><\/a> Politi\u010dki polo\u017eaj Hrvatske time je bio rije\u0161en ali ne i pitanje crkvene jurisdikcije.<\/p>\n

\"Crkva<\/a>Kako je oslobodio dr\u017eavu politi\u010dke ovisnosti o Bizantskom Carstvu, Branimir je prekinuo i vezu Ninske biskupije s carigradskim patrijarhom.4<\/sup><\/a> Prilika za reformama crkvene hijerarhije ukazala se nakon smrti splitskog nadbiskupa Marina 887. godine. Dalmatinsko je sve\u0107enstvo unato\u010d politi\u010dkim promjenama u zemlji ostalo vjerno carigradskom patrijarhu, kao \u0161to je Dalmacija i politi\u010dki bila vezana uz Carstvo. Tako su dalmatinske biskupije ostale unutar svojih skromnih granica za razliku od Ninske biskupije \u010dije je golemo podru\u010dje bilo podre\u0111eno papi.5<\/sup><\/a> Oko 890. godine ninskom je biskupu Teodoziju uspjelo zasjesti na stolicu splitskog nadbiskupa. Posve\u0107enje za nadbiskupa dobio je od akvilejskog patrijarha Walberta, ali ne i od pape Stjepana V. (885.-891.), koji ga je zvao da osobno do\u0111e po pallium<\/i>.6<\/sup><\/a> Poznaju\u0107i \u010dinjenicu da je u jednom trenutku biskup Hrvata (episcopus Chroatorum<\/i>) i splitski nadbiskup bio ista osoba, dolazimo do zaklju\u010dka da se polako, ali sigurno po\u010delo ostvarivati davno Trpimirovo nastojanje \u010dvr\u0161\u0107eg povezivanje Hrvatske s bizantskim dalmatinskim gradovima. Branimir je bio prvi koji je taj korak u\u010dinio ne putem nasilja, ve\u0107 koriste\u0107i se kr\u0161\u0107anskim univerzalizmom.7<\/sup><\/a> Uspjeh nije bio trajan. Teodozije je ubrzo umro, a splitska i ninska stolica ponovno su bile razjedinjene. Ve\u0107 892. u Splitu nalazimo nadbiskupa Petra II., a u Ninu Aldefreda.8<\/sup><\/a><\/p>\n

\"Fragment<\/a>Paralelno s pokr\u0161tavanjem, odvijala se i etnogeneza koja se kao neprekidan proces posebice u Branimirovo vrijeme bitno ubrzala. Uz stvaranje i ja\u010danje crkvene organizacije, logi\u010dan slijed je bio da se i hrvatsko ime lak\u0161e \u0161irilo me\u0111u okolnim Slavenima, a upravo o tome svjedo\u010de i mjesta na kojima su na\u0111eni kameni natpisi s Branimirovim imenom, od Nina na sjeverozapadu do Mu\u0107a sjeverno od Splita. Ve\u0107inom se radi o dijelovima oltarnih pregrada starohrvatskih crkava.9<\/sup><\/a> Prvi takav spomenik na\u0111en je u \u0160opotu kraj Benkovca, na kojem pi\u0161e: BRANIMIRO COM[ES] … DUX CRUATORVM COGIT[AVIT]. Taj natpis ujedno predstavlja i najstariji spomen hrvatskog imena (Cruatorvm) na kamenoj podlozi. Drugi natpis iz vremena kneza Branimira sastavljen je od sedam fragmenata prona\u0111enih u zidovima crkve sv. Mihovila u Ninu. Na njemu se spominje njegov tvorac, opat Teudebert, frana\u010dki misionar koji je \u017eivio za vrijeme Branimira.<\/p>\n

\"Fragment<\/a>Sljede\u0107i natpis prona\u0111en je u Mu\u0107u kao dio arhitrava oltarne pregrade. Na tom je natpisu uklesana i 888. godina, \u0161to ga \u010dini prvim datiranim hrvatskim kamenim spomenikom.10<\/sup><\/a> \u010cetvrti natpis na kojem se spominje Branimir prona\u0111en je u \u017ddrapnju kod Bribira. Na njemu je sadr\u017eaj sli\u010dan onomu s natpisa u Ninu, dakle, posveta \u017eupana Pristine koji navodi Branimira kao vladara Slavena. Posljednji, peti, natpis prona\u0111en je u Otresu, selu izme\u0111u Benkovca i Bribira, ali od pretpostavljenog imena do danas je ostao sa\u010duvan samo ulomak [ANNI].11<\/sup><\/a> Latinski jezik, jezik Biblije, zapadnog bogoslu\u017eja, kulture i znanosti, koji nalazimo na hrvatskim vladarskim natpisima, jedan je od klju\u010dnih dokaza \u010dvrste pripadnosti tada\u0161nje Hrvatske zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu.12<\/sup><\/a><\/p>\n

Branimir je imao \u017eenu Maru\u0161u nepoznata roda s kojom je jednom prilikom hodo\u010dastio u Akvilejsku patrijar\u0161iju, gdje su im imena zapisana u \u010cedadskom evan\u0111elistaru<\/i> u kojem je bio zabilje\u017een i Trpimir.13<\/sup><\/a> Njegovu vladavinu obilje\u017eila je gradnja i obnova crkava, a Hrvatska je zahvaljuju\u0107i njemu kraj 9. stolje\u0107a do\u010dekala jaka i samostalna.<\/p>\n

\"Povelja<\/a>Muncimir koji je naslijedio Branimira, na vlast je do\u0161ao 892. godine. Bio je Trpimirovi\u0107, vjerojatno najmla\u0111i sin Trpimira. On u svojoj darovnici nagla\u0161ava kako je ponovo do\u0161ao na o\u010dinsko prijestolje.14<\/sup><\/a> Kako je nastojao odr\u017eavati dobre odnose sa splitskom Crkvom, prilikom sukoba ninskog biskupa Aldefreda i splitskog nadbiskupa Petra II., potvrdio joj je ista prava koja je gotovo pola stolje\u0107a ranije potvrdio i Trpimir.15<\/sup><\/a> Poput Trpimira i on je \u010desto boravio u Bija\u0107ima kraj Trogira. Oko sebe je imao dvor s velikom pratnjom po ugledu na frana\u010dke vladare, isto kao i njegova \u017eena kojoj ne znamo ni ime ni podrijetlo.16<\/sup><\/a> U Uzdolju, nedaleko od Knina podigao je crkvu, a na sa\u010duvanom natpisu on nosi titulu princeps<\/i>, koja je do tada nepoznata hrvatskim vladarima.17<\/sup><\/a> \"Fragment<\/a>Latinski pojam princeps<\/i> u osnovi zna\u010di prvak ili vladar, a u srednjovjekovnoj terminologiji taj je pojam ozna\u010davao vladarsku \u010dast ve\u0107u od \u010dasti kneza (dux<\/i>), \u0161to je dokaz sve ve\u0107oj samostalnosti hrvatskoga vladara koja je bila poznata i izvan Hrvatske.<\/p>\n

U vrijeme Muncimira Hrvatska je bila dovoljno jaka da se umije\u0161a u unutarnje sukobe oko vlasti u susjednoj Srbiji. Prognani srpski pretendenti uto\u010di\u0161te su prona\u0161li na hrvatskom dvoru gdje je i bila baza za njihove vojne pohode. Petar Gojnikovi\u0107, koji je uz pomo\u0107 hrvatskog kneza Branimira jo\u0161 891. godine protjerao iz Srbije Prvoslava, Brana i Stefana, ina\u010de sinove srpskog kneza Mutimira, nije u vrijeme Muncimira nai\u0161ao na podr\u0161ku. \u0160tovi\u0161e, Muncimir je podr\u017eavao prognanu bra\u0107u, pru\u017eio im uto\u010di\u0161te i pomagao Branov poku\u0161aj povratka na vlast. Takva agresivna vanjskopoliti\u010dka aktivnost pokazuje zrelost i snagu koju je Hrvatska dosegla pod Muncimirom.18<\/sup><\/a><\/p>\n

Tako je stabilna i neovisna Hrvatska zakora\u010dila u 10. stolje\u0107e, stolje\u0107e kraljeva.<\/p>\n

Ostali \u010dlanci iz serije “Trpimirovi\u0107i, dinastija hrvatskih vladara”<\/i><\/h4>\n