{"id":993,"date":"2013-07-07T13:54:37","date_gmt":"2013-07-07T11:54:37","guid":{"rendered":"http:\/\/www.medievalwall.com\/hrvatski\/?p=993"},"modified":"2013-07-07T13:54:37","modified_gmt":"2013-07-07T11:54:37","slug":"vitezovi","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/medievalwall.com\/hrvatski\/drustvo\/vitezovi\/","title":{"rendered":"Vitezovi"},"content":{"rendered":"

Tko su vitezovi<\/h3>\n

Vite\u0161tvo se u Europi javlja s pojavom feudalizma, a svoj najve\u0107i razvoj do\u017eivljava u razdoblju od 11. do 13. st.1<\/sup><\/a> Ve\u0107 su Karolinzi pove\u0107ali broj konjanika u svojoj vojsci, a pla\u0107ali su ih davav\u0161i im zemlju u vlasni\u0161tvo. Ratnici su na taj na\u010din dobivali posjed, a za uzvrat su se borili za vladara te mu prisezali na vjernost. Imali su pravo ubiranja tzv. vite\u0161kih nameta od svojih kmetova, a bili su oslobo\u0111eni i nekih feudalnih davanja. Svi ovi ratnici koji su se borili na konjima, imali zemlju i bili podlo\u017eni i vjerni vi\u0161im vlastelinima, koji su im zemlju dodijelili, bili su vitezovi.2<\/sup><\/a><\/p>\n

Vite\u0161ka obuka po\u010dinjala je ve\u0107 u sedmoj godini, kada bi dje\u010dak za kojega je bilo odlu\u010deno da \u0107e postati vitezom, odlazio kod nekog ro\u0111aka, tako\u0111er plemi\u0107a, slu\u017eiti kao pa\u017e. Osim \u0161to je ovdje uvje\u017ebavao vje\u0161tine ratovanja te jahanje, u\u010dio se i lijepom pona\u0161anju te ugla\u0111enim manirama. Sa \u010detrnaest godina postao bi \u0161titono\u0161a, prelaze\u0107i u slu\u017ebu nekog drugog viteza. Tu je u\u010dio baratati oru\u017ejem, a uz to je brinuo o konju, oklopu i oru\u017eju viteza u \u010dijoj se slu\u017ebi nalazio. Mladi \u0161titono\u0161e morali su biti u odli\u010dnoj fizi\u010dkoj kondiciji. Zato su redovito vje\u017ebali, bore\u0107i se jedni s drugima. Te vje\u017ebe bile su izrazito te\u0161ke i iscrpljuju\u0107e, tako da ih nije mogao svatko svladati. \u0160titono\u0161a je viteza pratio na turnire, pa \u010dak i u bitke, u kojima mu je pomagao u pripremama i obla\u010denju oklopa.<\/p>\n

Ako bi uspje\u0161no pro\u0161ao svoju obuku mladi\u0107 je s dvadeset i jednom godinom, na velikoj sve\u010danosti koja je organizirana njemu u \u010dast, progla\u0161en vitezom. Na njoj je, prije samoga progla\u0161enja, okupljenima morao pokazati svoje vje\u0161tine.3<\/sup><\/a> Inauguracija je bila osobito sve\u010dana, zapo\u010dinjala je obla\u010denjem oklopa u prisutnosti kuma, naj\u010de\u0161\u0107e pomno odabranog bliskog ro\u0111aka.4<\/sup><\/a> Tada je dobio oru\u017eje te posebne oznake vite\u0161tva, pojas, zlatne mamuze i grb s geslom. Pripravnik je polagao zakletvu kojom se svom senioru (grofu, vojvodi ili vladaru) obvezao na vjernost i hrabrost. Udarcem ma\u010dem po ramenima i glavi ozna\u010davalo se kako je postao vitezom.5<\/sup><\/a><\/p>\n

Vite\u0161ka oprema<\/h3>\n

\"Guilelmus<\/a>Budu\u0107i da se borio na konju, svaki vitez u vlasni\u0161tvu jemorao imati barem jednog. Slu\u017eio mu je za ratovanje, borbe na turnirima, putovanja te prijenos opreme. Konji su u to doba bili izuzetni skupi, a najcjenjeniji su bili oni iz Italije, Francuske i \u0160panjolske.6<\/sup><\/a><\/p>\n

Kako bi se za\u0161titili od udaraca tokom bitke, vitezovi su nosili oklope. U po\u010detku su to bili panciri sastavljeni od mnogo malih, me\u0111usobno povezanih metalnih prstenova. Jedna pancirna ko\u0161ulja te\u017eila je izme\u0111u devet i \u010detrnaest kilograma.7<\/sup><\/a> Od 15. st. u upotrebu ulaze plo\u010dasti oklopi. Iako se za njih \u010desto misli kako su bili te\u0161ki i kruti, te time i problemati\u010dni za no\u0161enje, to zapravo nije istina. Oru\u017eari koji su ih izra\u0111ivali, radili su ih vrlo promi\u0161ljeno kako bi u njima kretanje bilo \u0161to jednostavnije. Tajna je u izradi plo\u010dica, koje su se mogle pokretati jedna s drugom onako kako se vitez pomicao. Me\u0111usobno su bile povezane zakovicama koje su omogu\u0107avale njihovo kretanje.8<\/sup><\/a> Oklop se mogao obu\u0107i i skinuti u nekoliko minuta, a u tome je vitezu pomagao njegov \u0161titono\u0161a.<\/p>\n

Najva\u017enije oru\u017eje koje su vitezovi nosili bio je ma\u010d, koji je kroz vrijeme mijenjao svoj oblik, ovisno o oklopu koji se u tom razdoblju nosio. Osim njih vitezovi su u borbi mogli koristiti sjekiru, koplje, bode\u017ee, lukove itd.<\/p>\n

Iako su pravila vite\u0161tva nalagala da pobjednici u bitkama budu uljudni prema pora\u017eenima, to se nije odnosilo i na njihovu opremu. Tako su redovito nakon bitaka plijenili konje, oru\u017eje i oklope svojih suparnika, \u0161to je bio zna\u010dajan dio njihovih prihoda.9<\/sup><\/a><\/p>\n

Vite\u0161ki turniri<\/h3>\n

\"Prikaz<\/a>Osim u bitkama, vitezovi su se borili i na turnirima, koji se organiziraju od 11. st., a uz to \u0161to su bili zabava za okupljene, slu\u017eili su i kao svojevrsna vje\u017ebali\u0161ta za ratovanje. U la\u017enoj bitki koja se organizirala na turniru, sukobile bi se dvije ekipe. Nakon njena zavr\u0161etka, pora\u017eeni su pobjednicima morali prepustiti svoje konje i oklope. Kasnije se javljaju i druga natjecanja, kao \u0161to su vite\u0161ki dvoboji ili borbe na nogama.10<\/sup><\/a><\/p>\n

Vite\u0161ki dvoboji u kojima se dva viteza bore kopljima ja\u0161u\u0107i na konju, pojavili su se u 13. st. Vitezovi bi pojurili najve\u0107om brzinom jedan prema drugome, poku\u0161avaju\u0107i se kopljima me\u0111usobno zbaciti iz sedla. U po\u010detku su koristili o\u0161tra koplja, no kasnije su ih zamijenili onima otupljenih vrhova. Ovakve borbe sa tupim kopljima nazivale su se \u201edvobojima mira\u201c. U 15. st. uvedena je drvena ograda koja je razdvajala strane na kojima su se borili vitezovi, a sprije\u010davala je i mogu\u0107e sudare.11<\/sup><\/a> Nakon dvoboja kopljima, borba se mogla nastaviti na nogama, a vitezovi bi se nastavili boriti ma\u010devima, sjekirama ili batinom. Svaki od natjecatelja imao je odre\u0111eni broj udaraca koje je smio uputiti svom protivniku. Za vrijeme dvoboja u blizini natjecatelja stajali su naoru\u017eani ljudi, spremni da ih razdvoje ako se previ\u0161e unesu u borbu.12<\/sup><\/a><\/p>\n

Postojao je i vite\u0161ki dvoboj na vodi, u kojima su se sukobljavali vitezovi raspore\u0111eni u dva \u010damca. Ekipe bi veslale jedne prema drugima, a na pramcu \u010damca stajao je vitez koji je svog suparnika kopljem poku\u0161avao izbaciti iz ravnote\u017ee.13<\/sup><\/a><\/p>\n

No, nisu svi dvoboji bili natjecateljskog karaktera, budu\u0107i da su se ponekad optu\u017ebe za ubojstvo ili izdaju rje\u0161avale borbom. Smatralo se da \u0107e Bog pomo\u0107i nevinome, te bi se borilo dok jedan natjecatelj ne bi bio ubijen ili se predao, no i tada bi bio ka\u017enjen smr\u0107u.14<\/sup><\/a><\/p>\n

Odlazak u lov<\/h3>\n

\"Prikaz<\/a>Lov je bio jedna od omiljenih zanimacija onda\u0161njeg plemstva, a osobito vitezova. Tako\u0111er je bio dobra vje\u017eba za ratovanje, te osobito koristan za uvje\u017ebavanje baratanja lukom i strijelom. Osim toga, pribavljao je i svje\u017ee meso, a slu\u017eio je i kao mjesto dru\u0161tvenog okupljanja, pa je bio izuzetno omiljen me\u0111u pripadnicima plemi\u0107kog stale\u017ea. Lovci su koristili luk ili samostrijel, a lovila se sva divlja\u010d, od jelena, veprova, ze\u010deva, pa do raznih vrsta ptica. Osobito je bilo popularno sokolarenje, koje je njema\u010dki car Fridrik II. Sokolar toliko volio da je sredinom 13. st. napisao knjigu o toj temi. Lovcima su od velike pomo\u0107i bili i posebno uvje\u017ebani lova\u010dki psi o kojima su bri\u017eno skrbili. U slu\u010daju ozljeda, psi su se lije\u010dili ljekovitim travama, a uspje\u0161no su se sanirali i lomovi kosti te i\u0161\u0107a\u0161enja.15<\/sup><\/a><\/p>\n

Kraj vite\u0161tva<\/h3>\n

\"Njema\u010dki<\/a>Oko 1500. g. dolazi do promjene u strukturi dotada\u0161njih vojnih postrojbi. Najva\u017eniji dio svake vojske sada postaju dobro utrenirani disciplinirani pje\u0161aci, koji pomalo potiskuju te\u0161ko naoru\u017eane i oklopljene konjanike. Dolazi i do promjene u regrutiranju vojnika. Sve vi\u0161e se unajmljuju pla\u0107eni dobro utrenirani profesionalni vojnici, a sve je manja potreba za vitezovima, koji i na bojnom polju prestaju biti djelotvorni. Ne treba zaboraviti niti na pojavu vatrenog oru\u017eja, koje je bilo kobno i vrlo razorno za oklope vitezova.<\/p>\n

Vite\u0161tvo u 16. i 17. st., prestaje biti titula koja se prenosila s oca na sina. Ono sada postaje tek usmena \u010dast koju je vladar dodjeljivao ljudima kojima je \u017eelio dati nekakvo priznanje. No, ona vi\u0161e nema veze sa ratovanjem.<\/p>\n

Vezani \u010dlanci:<\/h4>\n