Medieval Wall

Karolinška renesansa

Karolinška renesansa je razdoblje srednjeg vijeka koje karakterizira obnova učenosti, a obilježava ga lik Karla Velikog. Nakon razdoblja stagnacije i svojevrsne dekadencije u razvoju intelektualne misli i umjetnosti koje je obilježilo period ranog srednjeg vijeka, u drugoj polovici VIII. st. dolazi do novog poleta u ovim područjima. Karlo Veliki na svome dvoru okuplja najučenije ljude tog vremena, u želji da se obnove razina umjetničke produkcije i njegovanja pismenosti iz doba antičkog Rima. Rim postaje uzorom u obnovi umjetnosti, arhitekturi, filozofskim spisima. Počinju se prepisivati djela antičke učenosti, od kojih su nam neki primjerci sačuvani samo iz ovih prijepisa. Zbog potrebe za više teksta na skučenom prostoru pergamene, razvija se i novo pismo – miniskula – koje će postati osnovom današnjeg pisma. Gina Pischel ovako objašnjava ovu karolinšku obnovu: „S umjetničkog gledišta, karakteristični element karolinške […] renesanse, jest nastojanje da se obnavljanjem Carstva učvrsti i ona kultura koja je, prorijeđena i manjkava, bila našla utočište u osamljenim samostanima. Ponovno pronaći veličinu antike bio je mit, i ujedno, želja da se postigne novi ugled; ali to je ipak ponovno pronalaženje vječnih vrednota umjetnosti i misli koje su se bile počele gubiti i zamračivati.“¹

Centri ove nove učenosti bili su samostani. U njima su se nalazile pisarnice u kojima su se prepisivala djela, na njihovim građevinama se razvijala arhitektura, a unutar nje dekorativna umjetnost. Ipak izvan samostana ostalo je svjetovno svećenstvo, koje se obrazovalo u katedralnim školama: „Iako su katedralne škole postale važne ustanove u crkvenoj organizaciji, o njima se u pretkarolinško doba malo zna, a sigurno jest da je svećenstvo, barem u Galiji, općenito bilo iskvareno. Često su biskupi bili svjetovnjaci i neznalice, provodili su život na obiteljskim feudima, u političkim intrigama, ratovanju, lovu i drugim omiljenim zanimanjima polubarbarskog plemstva. Oni izuzetni svećenici koji su mogli postati i intelektualne vođe, trošili su energiju pokrštavajući poganske zemlje ili reformirajući kršćansku hijerarhiju u već pokrštenima. Tako je i njihov polet za poučavanjem i pisanjem nestajao. Zbog toga su i 7. i 8. stoljeće u Europi bili po literarnoj produkciji i učenosti vrlo siromašni. Značajnijih je pisaca bila nekolicina.“²

Karlov dvor

U želji za obnavljanjem učenosti i umjetnosti, Karlo na svome dvoru počinje okupljati najistaknutije učenjake tog vremena. Već su u doba njegovog oca na dvoru boravili učitelji koji su obrazovali mlade plemiće.³ Na svome dvoru osniva školu kojoj na čelo dolazi Alkuin koji je bio upravitelj katedralne škole u Yorku, te je smatran najučenijim čovjekom onoga doba. Na dvor u Aachenu dolaze učitelji sa svih strana svijeta: Englezi, Irci, Talijani, Španjolci, Franci iz Galije i Germanije.⁴ Oni su posjećivali opatije i biskupije gdje su organizirali lokalne škole, utemeljivali su knjižnice, davali prepisivati stare tekstove, standardizirali bogoslužje, te podizali kvalitetu crkvene glazbe.⁵

Obrazovni sustav

Obrazovni sustav, koji je prije bio rezerviran za uži krug ljudi, sada postaje nešto dostupniji, no još uvijek nije imao većeg značenja za obrazovanje cjelokupnog stanovništva. Znanja koja su se dobivala u karolinškim školama organizirana su po principu sedam slobodnih umjetnosti. One su podijeljene na dva stupnja: trivium (gramatika, retorika i dijalektika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba). Glavne stvari koje su učenici naučili bilo je čitanje i pisanje. Grčka filozofija i znanost im je osim nekoliko djela bila potpuno nepoznata, tako da su se znanja quariviuma slabije proučavala. I matematika i glazba bile su slabo proučavane. Ovakve škole latinskog Zapada, po kvaliteti i opsegu znanja koje su pružale, gotovo je nemoguće uspoređivati sa školama tadašnjeg muslimanskog svijeta.⁶

Umjetnost

Jedna od najvažnijih novina je obnova monumentalne arhitekture. Najvažnije sakralne građevine rađene su kao bazilike, a ne kao centralne građevine (izuzetak je Palatinska kapela u Aachenu). Bazilikalni oblik primjerice imaju opatija st. Denis u Parizu, carska opatija u Lorschu i samostanska crkva st. Emmerana u Regensburgu. ⁷ Javljaju se i neke strukturalne novosti, kao što su bočni ulazi u brodove, apsidalni završeci i na zapadnoj i istočnoj strani crkve, westwerk i kripta. Kod projektiranja crkava sve više se u obzir uzimaju nove liturgijske potrebe.⁸

Najznačajnija monumentalna građevina karolinške renesanse je palatinska kapela u Aachenu. Nastala je u razdoblju od 792. – 805. g., te je bila duhovno središte dvora Karla Velikog i krunidbena dvorana njemačkih vladara tijekom idućih šesto godina. Danas je jezgra Aachenske katedrale i djeluje relativno malo u usporedbi s kasnijim dogradnjama, no u doba nastanka bila je najveća kupolna crkva sjeverno od Alpa.

Skulptura je i dalje bila vrlo skromna, te je nastavila dotadašnju tradiciju jednostavnijih dekoracija. Ljudski lik se javlja u sitnim umjetnostima – bjelokosti i zlatarstvu (npr. Vuolvinio: zlatni oltar sv. Ambrogia u bazilici sv. Ambrogija u Milanu).⁹

Sačuvano je malo zidnog slikarstva, no zato se ono izuzetno razvijalo u minijaturnom slikarstvu, koje se osobito proizvodilo u carskim radionicama i samostanima. Ono se razlikuje od anglo-irskog stila u minijaturama: „U njoj se otkriva želja za figuracijom i kompozicijom, u naporu težnje za klasičnim, koja rado prelazi sa svete tematike na prikazivanje cara ili njegovih podviga.“¹⁰

Nasljeđe Karolinške renesanse

Što je zapravo donijela ova srednjovjekovna obnova (prvenstveno antičke) učenosti? U usporedbi s nekoliko prethodnih stoljeća, razdoblje Karlove vladavine zaista možemo nazvati velikim kulturnim uzletom. Organiziran je sustav škola (iako još uvijek dostupan malom broju učenika), obnovljena je pismenost. U karolinškim skriptorijima prepisivana su vrijedna djela antičke znanosti i književnosti, koja bi bila nepovratno izgubljena da u ovom razdoblju nije pokrenuto njihovo prepisivanje.¹¹ Ovim stoljećima dugujemo i naš današnji sustav pisanja (minuskula).

Ipak, još uvijek nije bila stvorena pismenost i književnost na narodnom jeziku. Jedini takav izraz bile su junačke pjesme koje su pjevali putujući svirači. Iako Einhard navodi da je Karlo dao zapisati te pjesme, ni jedna se nije do danas sačuvala.¹²

Povjesničari se još uvijek pitaju kako zapravo okarakterizirati razdoblje vladavine Karla Velikog. Da li ono odražava zadnji odsjaj antike ili pokazuje prvi vrhunac srednjovjekovne Europe?¹³ Možemo reći da su o tome dvojili i Karlovi suvremenici. Oni su, osobito u arhitekturi, oponašali antiku, no uviđali su da to zapravo više nije antika.

Vladavina Karla Velikog je zapravo prvo kulturno uzdizanje nakon zlatnog doba antičkog Rima. Sagledavajući njegovu vladavinu i organizaciju Franačkog Carstva, pa čak i sam čin njegovog krunjenja,¹⁴ ovdje se definitivno radi o kulturi koja spada u domenu srednjega vijeka. To što su uzore tražili u antici ne govori o želji za uskrsnućem antičkog društva. Kroz povijest antika, a pogotovo antički Rim, periodički su se javljali kao inspiracija, a obnove antike javljale su se više puta. Tako ovdje zapravo možemo reći da je ovo prvi od renovatia, želja za dostizanjem dotadašnjeg vrhunca obrazovanja, kulture i umjetnosti, a to nam govori o visokoj razini samosvijesti u doba Karla Velikog.

Ostali članci iz serije:

• Karlo Veliki: Privatni život – prvi dio
• Karlo Veliki: Politika i ratni pohodi – drugi dio
• Karlo Veliki: Karolinški utjecaj na hrvatska područja – četvrti dio