Potencijalnu opasnost, te jedno od ključnih pitanja predstavljalo je neriješeno pitanje nasljeđivanja prijestolja. Naime, u Kraljevini Hrvatskoj nije postojao niti jedan princip koji bi jasno dao do znanja kome nakon smrti kralja pripada prijestolje. Prvi pokušaj da se to pitanje uredi datira iz vremena Stjepana Držislava. U njegovo vrijeme na dvije kamene ploče spominje se neki dux magnus, vjerojatno Svetoslav, njegov najstariji(?) sin. Na prvoj ploči stoji natpis: CLV DUX HROATOR[UM] IN TE[M]PUS DUCE[M] MAGNU[M], a na drugoj slijedi nastavak: IRZICLV DUCE[M] MAGNU[M].1 Pošto su na epitafu vladari označeni titulom rex, moglo bi se zaključiti da je Držislav u vrijeme sastavljanja natpisa iz Kapitula kod Knina bio prijestolonasljednik, a uz njega je postojao i neki vojvoda. Druga mogućnost bi bila pretpostavka da je Držislav ostao neokrunjen, a da je vojvoda bio njegov nasljednik. Sa sigurnošću možemo zaključiti da nam kapitulski natpis pokazuje da je u to doba u Hrvatskoj postojala točno određena hijerarhija, koja je regulirala pitanje nasljeđivanja prijestolja. Važnost ovog natpisa je i u tome što pokazuje da je jedno od središta Kraljevine tada bilo u Kninu.2
Dobivši u ruke konsolidiranu državu, Držislav je iznova mogao započeti aktivnu vanjsku politiku. Kako je hrvatska država bila blisko povezana s carskom Dalmacijom u crkvenim poslovima uključujući župe na hrvatskom teritoriju, Držislav je poput Tomislava obnovio dobre odnose s Bizantom ušavši u savez protiv tada vrlo moćnog bugarsko-makedonskog vladara Samuila.3 Bugarska se, naime, podigla iz pepela i pod vodstvom Samuila je iznova, ne samo izvojevala svoju samostalnost, već je proširila svoju vlast i na Srbiju, Bosnu i Srijem te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju. Uspjeha je imao i na europskim područjima Bizanta pa je taj car oko 980. godine vladao golemim prostranstvom u granicama nekadašnje Simeonove Bugarske. Za vrijeme bugarsko-bizantskog rata, car Samuilo je progonio i neke svoje rođake koji su spas našli upravo u Hrvatskoj, gdje ih je kralj Držislav gostoljubivo primio.4
Držislavova potpora bizantskom caru bila je od izuzetne važnosti za Bizant i upravo zato mu je car Bazilije II. Bugaroubojica (976.-1025.) dao Dalmaciju na upravljanje. Osim toga, iz Carigrada su Držislavu stigli znakovi kraljevske vlasti, kao i titule eparha i patricija. Nakon dobivanja tih naslova, hrvatski vladar se javlja i s imenom Stjepan, čime je postao prvi od Bizanta potvrđeni hrvatski kralj. Postoji također i podatak Tome Arhiđakona da se od vremena Stjepana Držislava njegovi nasljednici nazivaju kraljevima Hrvatske i Dalmacije.5
Krajem vladavine Stjepana Držislava, mletački dužd Petar Orseolo (991.-1009.) ohrabren dobrim odnosima s novoformiranim Svetim Rimskim Carstvom, ali i s Bizantskim Carstvom odlučio je prekinuti plaćanje uobičajenog danka Hrvatima i Neretljanima. Kada je Stjepan Držislav saznao za tu duždevu odluku, naredio je da se od tada s Mlečanima postupa kao s neprijateljima, pa je tako nakon više od sto godina mira opet došlo do hrvatsko-mletačkih sukoba. Kod Visa su Mlečani pod zapovjedništvom Badoarija Bragadina porazili Hrvate, a potom su opustošili i gusarsko uporište, Lastovo.6
Držislav je umro oko 997. godine, a svojim suvladarom i nasljednikom kraljevstva učinio najstarijega sina Svetoslava, zvanoga Suronja. Unatoč pokušaju uređenja nasljedne politike, u Hrvatskoj se kao i u mnogim europskim zemljama dogodio raskol. Dva mlađa sina kralja Držislava, Krešimir i Gojislav nisu bili zadovoljni očevom odlukom te su ustali protiv Svetoslava.7 Potaknuti uspjesima u ratovima s Bizantom i proširenjem vlasti na grčke zemlje, Bugari su htjeli osigurati i zapadne granice, što je značilo novi napad na Hrvatsku, ali i na bizantske gradove uz Jadransko more. Središnji cilj Samuila bio je Zadar, ali rezultat pohoda bio je promašen. Čvrste gradske zidine Zadra, Trogira i Splita nisu popuštale, pa se bugarsko-makedonska vojska vratila neobavljena posla.8
Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”
- Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
- Doba kneza Trpimira
- Domagoj i Zdeslav
- Branimir i Muncimir
- Doba kraljeva – Tomislav
- Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
- Stjepan Držislav
- Nasljednici Stjepana Držislava
- Petar Krešimir IV.
- Dmitar Zvonimir
- Dmitar Zvonimir i Stjepan II.
- Obnavljanjem dobrih odnosa i savezom protiv Bugara, Držislav je od bizantskog cara dobio titule eparha i patricija, ali i znakove kraljevske vlasti, te se od tada javlja i s imenom Stjepan. Stjepan Držislav bio je prvi hrvatski kralj potvrđen od Bizanta.
- Potaknuta proširenjem vlastita teritorija u granicama nekadašnje Simeonove države, te uspjesima u ratu s Bizantom, bugarsko-makedonska ratna ekspedicija je želeći osigurati i zapadne granice napala Hrvatsku. Međutim, čvrste gradske zidine Zadra, Splita i Trogira uspješno su odbile bugarski napad, pa tako glavni cilj pohoda nije ostvaren.
- Neven BUDAK, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.
- Stjepan GUNJAČA, Ispravci i dopune, knjiga II., Zagreb: Školska knjiga, 1973 – 1975.
- Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997.
- Tadija SMIČIKLAS, Poviest hrvatska, knjiga prva, Zagreb: Matica hrvatska, 1882.
- Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1925.
- 1 Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997., str. 41.
- 2 Neven BUDAK, Prva stoljeća Hrvatske…, str. 35.
- 3 Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994., str. 468.
- 4 Pincije, jedan od prognanika, 994. god. podiže u Solinu crkvu sv. Mihovila; usp. Tadija SMIČIKLAS, Poviest hrvatska, knjiga prva, Zagreb: Matica hrvatska, 1882., str. 230. O problemu autentičnosti Pincijeve isprave detaljno u: Stjepan GUNJAČA, Ispravci i dopune, knjiga II, Zagreb: Školska knjiga, 1973., str. 271-338.
- 5 BUDAK, Prva stoljeća Hrvatske…, str. 35-36.
- 6 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara …, str. 470.
- 7 Potpuno drukčiju interpretaciju odnosa unutar dinastije i borbu za vlast pružio je: GUNJAČA, Ispravci i dopune…, knj. II, str. 347-409.
- 8 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara…, str. 468.
Poštovani,
u Vašoj stranici, ne nalazim ništa o još jednom sinu kralja Držislava, a to je Radovan, koji je bio bolestan i u jednom viteškom nadmetanju, poginuo u Kolanu, na otoku Pagu, pa je pokopan u crkvici u st. Novalji.
S poštovanjem!
M. Bruno
Poštovani,
mišljenja sam da ste pogriješili, jer, Radovan je bio sin Dmitra Zvonimira, a ne Stjepana Držislava.
Prema predaji, Radovan je umro na Pagu. No, budući da su to samo pretpostavke, svaka diskusija bila bi puko nagađanje zbog nedostatka izvora o navedenoj osobi.
Marin
zakon stranica 😀