Medieval Wall

Proučavanje povijesti templara u ovim krajevima teško je zbog malo sačuvanih pisanih podataka i samih spomenika. Prvo opsežnije djelo koje se bavi templarima je rad Ivana Kukuljevića Sakcinskog „Priorat Vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj“, objavljen 1886. g.

Prvi susret s našim krajevima

Već od početka križarskih ratova, križarske vojske prelaze i preko naših krajeva. Sačuvan je opis iz 1096. g. kanonika Rajmunda des Agilesa o prolasku Slavonijom¹ na putu prema Svetoj Zemlji: „ O zlima koje je podnijela francuska vojska u Slavoniji. Oni su dakle ušavši u Slavoniju pretrpjeli na putu mnoge gubitke, najviše zbog zime koja je tamo vladala. Jer Slavonija je zemlja pusta, bez putova, i gorovita gdje tri tjedna nismo vidjeli ni životinja ni ptica. Stanovnici tog kraja toliko su agresivni i primitivni da nisu htjeli s nama ni trgovati ni dati nam vodstvo, već su bježeći iz svojih sela i utvrđenih gradova ubijali kao stoku slabe starce i siromašne bolesnike, koji zbog svoje slabosti u daljini slijeđahu našu vojsku, i tako nam mnogo naškodili. I nije bilo lako našim naoružanim vojnicima goniti nenaoružane razbojnike koji su poznavali teren, kroz razbijena brda i guste šume; ali postojano su ih potiskivali – ne želeći se boriti nisu mogli biti bez borbe. […] Zbog takvog stanja stvari htio je Bog da njegova vojska prođe kroz Slavoniju da se divlji ljudi koji ne poznavahu Boga, spoznavši krepost i strpljivost vojnika, ili odvrate od divljaštva ili neispričani budu privedeni Božjem sudu.“² Kada pročitamo doživljaj jednog zapadnog hodočasnika ovih krajeva, jasno nam je zašto templari ubrzo nakon svog osnutka u našim krajevima počinju osnivati svoja sjedišta.

U ove krajeve dolaze u razdoblju poslije Drugog (1146.-48.), a prije Trećeg križarskog rata (1187.), dakle između 1148. i 1187. g. Na osnovu sačuvanih isprava u više slučajeva nije moguće utvrditi točnu godinu kada su templari došli u Hrvatsku, odnosno u pojedina svoja sjedišta.

Svrha njihova dolaska bila je čuvanje putova i zaštita putnika koji su išli u Svetu Zemlju. Zapadni Europljani su u jugoistočnom dijelu Europe bili ne samo izgubljeni, već i fizički ugroženi od domaćeg stanovništva kojemu su narušavali miran život. Putnicima su trebala uporišta, kršćanska i obrambena, a to su im mogli pružiti upravo ratnici – redovnici, vitezovi – templari. To su shvatili i svi voditelji tadašnje politike: rimski papa, ugarsko-hrvatski kraljevi, nadbiskupi i biskupi i drugi uglednici, pa su templari bili rado primani.³ L. Dobronić navodi još neke moguće razloge njihova dolaska: „Možda se njihovo širenje može protumačiti potrebom da netko pruži pomoć i sklonište križarima koji su već u prvom križarskom ratu prolazili našim krajevima, a možda i nastojanjem da se proširi kršćanstvo u tada još vjerojatno pretežno poganskim krajevima.“⁴

U raznim spisima zabilježena su imena templara, osobito magistrata za Ugarsku i Hrvatsku, a zatim preceptora i druge braće. Po imenima se zaključuje da je većina templara dolazila u Hrvatsku i Ugarsku iz zemalja romanskih jezika, naročito iz francuskih pokrajina. Pri ulasku u red napuštaju svaku oznaku uz ime, te se jednostavno nazivaju osobnim imenom ispred kojeg stoji oznaka brat. Domaći ljudi u redu templara rijetko se spominju u ispravama. Ipak ima nekoliko hrvatskih, odnosno slavenskih imena koja dokazuju da su i domaći mladići bili primani u ovaj viteški red.⁵

Organizacija u Hrvatskoj

Redom templara upravljao je veliki magistar, a red je bio podijeljen u provincije. Hrvatske zemlje su s Ugarskom bile u zajedničkoj provinciji, kojom je upravljao magister per Ungariam et Sclavoniam. Magistri templara, glavari za Ugarsku i Hrvatsku imali su visok položaj na ljestvici tadašnjeg društva, pa su primjerice bili savjetnici i svjedoci u sporovima velikaša.

Preceptorati su organizacijske jedinice na čelu s preceptorom ili njegovim zamjenikom. U nekim slučajevima preceptor nije bio vitez redovnik, već laik. Na području Hrvatske postojalo je nekoliko preceptorata: Vrana, Gora, Glogovnica, Senj, Dubica, Sveti Martin (Božjakovina) i Našice.

Po onome što je sačuvano u Hrvatskoj ne može se reći kako su izgledala ta sjedišta. Ostataka templarskih građevina je razmjerno malo i u zapadnoj Europi. No, ipak su određene neke karakteristike sjedišta templara. Sjedište preceptorata bio je majur – skupina gospodarskih zgrada na posjedu od kojeg su dobivali najsigurniji i najvažniji prihod. Najčešće je to bilo četverokutno ograđeno dvorište s kapelom na južnoj strani, stambenom zgradom na sjevernoj i stajama koje su bile osobito važne, jer su templari uzgajali konje za svoje vitezove. Nekad je na jednom uglu takvog templarskog kompleksa stajala kula, ali je u većini sjedišta prevagavao poljoprivredni nad obrambenim značajem. U onim sjedištima gdje se ističu utvrde, one najčešće potječu vremena nakon ukinuća templarskog reda, kao primjerice u Vrani kod nas.⁶

Sudeći po građevinama, u zemljama zapadne Europe, templari su bili miroljubivi poljoprivrednici. U zemljama gdje su vodili borbe (u Svetoj Zemlji protiv Saracena i na Pirinejskom poluotoku protiv Maura) građevine (burgovi) odaju njihov borbeni značaj. U srednjoj Italiji miješaju se obrambena i poljoprivredna obilježja sjedišta. Zasad nije poznato kakvog su tipa bila templarska sjedišta u Hrvatskoj.

U svakom templarskom sjedištu, bez obzira na njegov značaj, nalazila se kapela. Već 1139. g. papa Inocent II. dopustio je templarima da za svoje potrebe podižu kapele, u kojima će službu Božju obavljati templarski svećenici i koje neće potpadati pod mjesne biskupe. Tlocrti templarskih kapela većinom su vrlo jednostavni: pravokutnik koji završava iza oltara ili ravnim zidom ili polukružnom apsidom, a same građevine su malih dimenzija.

Templari su živjeli u vrlo malim skupinama, svaka u svojoj „kući“, sjedištu preceptorata. Uz vitezove i svećenike bilo je poslužitelja i sluga, osobito za uzgoj konja. Templari su, poput drugih feudalnih gospodara, pojedine posjede davali u zakup predijalcima (uz izvjesne obaveze), a zemlju su obrađivali domaći seljaci.⁷

Posjedi

Prve posjede u hrvatskim krajevima templari dobivaju za vladavine kralja Stjepana III. (1162.-1172.). On im je potvrdio Zdelu, donaciju bosanskog bana Borića koji je potjecao iz Slavonije i posjedovao zemlje između Save i Drave. Banovao je u periodu od 1154. do 1163. g., kada je templarima i darovao Zdelu, koja se smatra njihovim prvim posjedom u našim krajevima. Isti kralj im je potvrdio i posjed Haco koji im je darovao Gutimir, župan Gore. Ova dvojica prvi daruju templare u našim krajevima, i to najvjerojatnije zbog viteškog duha koji su njegovali.⁸

Vrana

Posjed Vranu templari su dobili od pape, a o tome saznajemo iz pisma u kojem papa Aleksandar III. 18. veljače 1169. g. o tome obavještava splitskog nadbiskupa Gerarda. Najvjerojatnije su ju dobili između 1165. i 1169. g., a u njihovom vlasništvu bila je sve do ukinuća reda.⁹

Ninski biskup darovao im je crkvu svetog Petra u Bojišću (u Ravnim Kotarima), a templari su uz nju podigli hospital (konačište), objekt karakterističan za njihovo djelovanje. Papa Urban III. uzima ih 1186. g. pod svoju zaštitu, unaprijed im odobrivši sve darove koje bi ubuduće mogli dobiti, te im dopušta da mogu primati svećenike i laike koji traže sklonište od vanjskog svijeta. Taj hospital templari su podigli za prihvat putnika, što je bila jedna od njihovih glavnih zadaća, pa je razumljivo da je papa podupro takvo njihovo djelovanje.

Prednost Vrane bila je blizina mora. Između Vrane i mora leži Vransko jezero ili Vransko blato, pa se zemlja između jezera i mora zove Zablaće. To je bilo i ime luke u koju su pristajali brodovi, kojima su templari dovozili žito iz Italije. Sama luka vjerojatno je bila smještena kod današnjih Pakoštana.

Iz jedne isprave iz 1284. g. poznat je sastav vranskih templara. Poimence je nabrojano petero braće, te su po svemu sudeći to bili svi (osim nekih poslužitelja i slugu) koji su tada živjeli u Vrani. Templarske zajednice svugdje su bile malobrojne, a pogotovo u našim krajevima gdje templara nije bilo mnogo. Imali su zgrade i na području zvanom Palača, a taj bi izraz mogao značiti da u to vrijeme Vrana još nije bila utvrđeni grad, te da su templari možda živjeli u zgradi samostana („palači“) koji su oko 1169. g. dobili od pape, a koju je papi darovao kralj Zvonimir za stan papinih legata u hrvatskom kraljevstvu.

Kao i njegov prethodnik, i kralj Bela III. (1172.-1196.), također je bio izuzetno naklonjen templarima, te za njegova vladanja dobivaju mnoge posjede.

Nova Ves, Zagreb

O templarima u Zagrebu nisu poznati neposredni povijesni izvori, nego vijesti o njima donose stariji pisci. Daniel Farlati u XVIII. st. piše o zagrebačkom biskupu Prodanu: „Kraj Zagreba, gdje je sad Nova Ves, sagradio je braći templarima samostan i crkvu, kako izvješćuje Ivan, arhiđakon gorički.“¹⁰ Prodan je bio zagrebački biskup u periodu od 1172. do 1185. g., pa su u tom periodu i templari došli u Zagreb. Ovdje dolaze još u XII. st., dakle znatno prije nego li je tu osnovano naselje Nova Ves (1344.) i župa sv. Ivana (1347.).

Dugo vremena se nije znalo gdje je moglo biti templarsko sjedište sa crkvom. U novije vrijeme pronađeni su neki tragovi koji navode na pretpostavke. Prigodom popravka župne crkve sv. Ivana u Novoj Vesi (1978.) u zidu je pronađeno više kamenih ulomaka kvalitetne gotičke arhitektonske plastike. Ti ulomci nekadašnje gotičke crkve bili su upotrijebljeni kao građevni materijal kada je župnik Sinković gradio današnju kasnobaroknu župnu crkvu sv. Ivana (1785.-1790.). Postavlja se pitanje kojoj su gotičkoj crkvi, koja je sudeći po veličini nađenih ulomaka, morala biti monumentalnih dimenzija, oni pripadali. Stara crkva je bila malena, zato je župnik i gradio veću. Ovi pronađeni ulomci (kapiteli s razvedenim gotičkim lišćem i prutasti gotički pilastri) nisu mogli biti iz te male crkve. Nametnula se pretpostavka da su to posljednji ostaci nekadašnje templarske crkve. Lelja Dobronić tome pronalazi potvrdu u rukopisu zagrebačkog kanonika Antuna Zdenčaja koji je kao očevidac rušenja stare župne crkve 1786. g. napisao da je srušena crkva koja je bila i templarsko sjedište.¹¹ To bi značilo da je stara crkva sv. Ivana svojedobno bila podignuta na mjestu templarskog sjedišta. U nastavku navodi da je templarima bila izgrađena kapela koso preko puta crkve sv. Ivana (sjeverno uz Znikinu ulicu). Tu je prije 1347. g. bila sagrađena kapela sv. Zaharije. Titular kapele, koji je nepoznat u Hrvatskoj kao zaštitnik neke crkve, bio je prorok koji je ubijen u jeruzalemskom Hramu, pa je i po Hramu blizak templarima. Znakovito je i to da je kapela imala kružni (stožasti) oblik, koji se nekad smatrao karakterističnim za templarske crkve. Kapela sv. Zaharije srušena je 1781. g¹²

Ova teorija o templarskom sjedištu u Novoj Vesi pomalo je problematična. Naime, teško je shvatljivo da bi se rušila monumentalna gotička crkva, da bi se na njenom mjestu izgradila manja crkva koja je zatim, nakon nekog vremena srušena kako bi ju zamijenila veća. Također ne odgovara ni datacija po kojoj se pronađeni ulomci smještaju u XIV. st.

Krčelić piše da su templari nakon ukinuća reda okupljeni živjeli na jednom mjestu, u zagrebačkoj Novoj Vesi pod upravom biskupa Augustina Kažotića.

Glogovnica

O preceptoratu Glogovnici sačuvano je malo podataka. Najvažniji je da su se u njoj 12. ožujka 1240. g. okupili magistar za kraljevstvo Ugarske Rembald de Karump i braća na generalni kapitul.¹³ Templari su ju dobili od zagrebačkog biskupa Prodana, vjerojatno u razdoblju između 1172. i 1185. g.

U današnjoj Glogovnici nalazi se župna crkva sv. Marije, koja je zanimljiva zbog svoje dvobrodnosti. Brodove dijele tri stupa, a natkriveni su drvenim stropom. Na njih se nastavlja izduženo svetište poduprto kontraforima. Vjerojatno je završavala polukružnom apsidom, kao i mnoge crkve XIII. st., koja je kasnije zamijenjena gotičkim svetištem. Na pročelje je u XIX. st. prigrađen osmerokutni zvonik. Naknadno su prigodom pregradnji, u zid crkve ugrađene dvije skulpture, dok se treća nalazi u Gradskom muzeju u Križevcima. Imaju oznake romanike i svakako potječu iz jedne od glogovničkih crkava.

Najstariji spomen crkve sv. Marije u Glogovnici potječe iz 1230. g., kada papa Grgur IX. upućuje pismo „prepozitu Blažene Djevice Marije u Glogovnici u zagrebačkoj biskupiji“. Iz XIV. st. vijesti su češće (1303., 1319., 1371.), a prema njima se predstojnik reda sv. Groba u Jeruzalemu naziva „prepozit crkve Blažene Djevice Marije u Glogovnici“.¹⁴ Dakle, sigurno je da su sepulkralci u Glogovnici imali crkvu posvećenu sv. Mariji. Time otpada prije često citirana tvrdnja da je današnja župna crkva Blažene Djevice Marije nekada pripadala templarima, a nakon toga ivanovcima.

No, sada se nameće pitanje gdje se onda nalazilo templarsko sjedište sa crkvom. O templarskoj crkvi u pisanim izvorima nema vijesti. Traganje za njom otežava i činjenica da se već u XVIII. st. nije znalo gdje se ona nalazila. No, u literaturi nalazimo nekoliko teorija koje nam pružaju moguće rješenje ovog problema.

Prva je teorija Lelje Dobronić, koja uzimajući u obzir prethodno navedene činjenice zaključuje da je današnja župna crkva definitivno pripadala viteškom redu sepulkralaca. U nastavku navodi da je u popisu župa iz 1334. g. zapisana „župna crkva sv. Jurja u Glogovnici“. Kaže da je crkva sv. Jurja možda pripadala templarima, a da je u vrijeme ivanovaca, tj. nakon 1314. g. pretvorena u župnu crkvu. Nestankom ivanovaca iz Glogovnice i turskim navalama mogla je crkva sv. Jurja lako biti napuštena, a sepulkralska crkva sv. Marije, reda koji je također nestao iz ovog mjesta, preuzeti funkciju župne. Bilo je previše održavati dvije crkve u mjestu koje su napustili svi redovnici i velik dio stanovništva. Svoje pretpostavke autorica potkrepljuje popisima župa iz 1334. i 1501. g. Crkvu sv. Jurja smješta na brežuljak Crkvenjak, koji se nalazi jugozapadno od današnje crkve. Ovakav smještaj objašnjava time što se zna da se na njegovom vrhu nekad nalazila crkva i da po njoj brežuljak i nosi svoje ime. Također velik broj obrađena i lomljena kamena povađenog iz zemlje također svjedoči o tome da je tu nekada stajala kamena građevina.¹⁵

Povijesni topograf Ranko Pavleš u svome radu „Topografija dvaju posjeda križničkih redova u dolini Glogovnice“ navodi drugačije rješenje. On tvrdi da se sepulkralski posjed nalazio na području današnjih sela Donje i Gornje Glogovnice, te Marinovaca i istočno od njih do gornjih tokova potoka Rasinje i Koprivnice. Njemu je pripadala i današnja župna crkva Blažene Djevice Marije. Posjed je bio u njihovom vlasništvu od kraja XII. st., a gube ga u XV. st. u korist zagrebačkih prepošta, da bi ju konačno početkom XVII. st. dobili zagrebački isusovci. Smatra da je templarima pripadala crkva sv. Ivana u današnjem selu Ivancu. Posjed im je obuhvaćao prostor oko sela Ivanca, Vojakovca i Čabraja, dok je na jugu sezao do potoka Oslovice. Kaže da ju templari drže od 1175. g., a početkom XIV. st. preuzimaju ivanovci. Zaborav položaja koji su pripadali ovim redovima tumači time što je u osmanlijskim pustošenjima u XVI. st. na prostoru oba imanja ostalo vrlo malo starosjedilačkog stanovništva, što je uzrokovalo nestanak većine srednjovjekovnih toponima.¹⁶

Vladimir Palošika u svojoj knjizi „Glogovnica: Župna crkva uznesenja Marijina“ iznosi teoriju sličnu onoj L. Dobronić. On kaže da je župna crkva sv. Marije preuzela patrocinij nestale sepulkralske romaničke crkve za koju ne znamo sa sigurnošću gdje se nalazila. No, navodi i da nedavna arheološka istraživanja ukazuju na to da je nova crkva sjela na onu staru. Za crkvu sv. Jurja, za koju se slaže da je bila templarska, navodi da ne mora nužno biti u Glogovnici. Na kraju zaključuje: “Nakon svega iznesenog zaključujem da je učinjen mali, ali sigurni korak u osvjetljavanju glogovničkih povijesnih nepoznanica determinacijom romaničkih arhitektonskih plastika. Budući da su to slučajni nalazi, Glogovnica i dalje ostaje zagonetkom. Većih koraka u osvjetljavanju bespuća glogovničke povijesne zbiljnosti neće biti sve dok se ne obave opsežne predradnje, analizira stil, revidiraju povijesni izvori, sakupi i prouči sva literatura o Glogovnici, istraži ziđe crkve, pod crkve, bliži i dalji okoliš i dok svoju riječ ne kažu rezultati opsežnih arheoloških istraživanja. Uz to, puno pozornosti treba posvetiti sustavnom istraživanju toponima i hagionima, ne samo kroz literaturu, nego i na terenu u razgovoru s mještanima Glogovnice i okolnih sela.”¹⁷

Anđelko Badurina postavlja hipotezu da je župna crkva sv. Jurja, koja se nalazila u Gornjoj ili Donjoj Glogovnici, u nekom trenutku izgorjela i kasnije više nije bila obnavljana. Sepulkralsku crkvu sv. Marije i kuću ovog reda smješta na mjesto današnje župne crkve Uznesenja Marijina u Glogovnici, koja je nakon njihova odlaska iz ovog mjesta postala župna. Navodi da je mogući graditelj današnje crkve bio zagrebački biskup Osvald Tuz. Templarsku kuću sa crkvom smješta na mjesto Garište iznad Čabraja. I on zaključuje kako je za osvjetljavanje problema Glogovnice, potrebno poduzeti sustavna arheološka istraživanja „[…] na cijelom području gradišta (castruma), na kojem je sada župna crkva“.¹⁸

Gora

Goru¹⁹ templari dobivaju od Vukiša, čiju darovnicu kasnije potvrđuje kralj Bela III. Za njegove vladavine već postoji crkva sv. Marije u Gori koja se prema izvorima nalazi u dvoru templara, tako da ona spada u najstarija templarska sjedišta u Hrvatskoj, budući da je izgrađena prije 1196. g.²⁰

Ova prvotno templarska crkva bila je djelomično srušena, u više navrata popravljana i dograđivana, dok nije radikalno barokizirana 1736. g.²¹ Jednobrodna srednjovjekovna crkva imala je dva traveja²², a završavala je jednako širokim pravokutnim svetištem. Čitav srednjovjekovni dio bio je poduprt kontraforima. S unutrašnje strane začelnog zida svetišta, iza oltara, nalazio se sakrarij.²³ Imao je široki obli kameni rub koji je na gornjem dijelu trolisno završavao. Iako je trolisni sakrarij inače pojava gotike, ovaj u Gori ima izrazito obao luk na vrhu i pripada romanici.

Oblici ove crkve u potpunosti odgovaraju tipu templarskih crkava u Francuskoj, što se može protumačiti time što su kod nas uglavnom poglavari templarskog reda bili Francuzi. Kao poveznica može nam poslužiti i vrlo slična crkva u slovenskom Špitaliću. Ona je također jednobrodna, dvotravejna crkva sa svetištem koja završava ravnim zidom. Iz vana je također poduprta kontraforima, a izgrađena je 1190. g., otprilike kada i crkva u Gori. Crkva u Špitaliču pripadala je redu francuskih kartuzijanaca, pa su i njeni graditelji bili Francuzi. Također je dokazano da su francuski graditelji gradili i u našim krajevima potkraj XII. st., tako da su lako mogli izgraditi i crkvu templarima u Gori.²⁴

Navedeni oblici upućuju da u crkvi u Gori postoji romanička arhitektura kasnog XII. st., s nagovještajem gotike. Nova istraživanja Drage Miletića govore u prilog malo drugačijoj tezi: „Budući da su nađeni spoliji, osobito onaj s romaničkom palmetom, kao i otkriti tragovi polukružne apside, on izvodi zaključak, pretpostavku, da su templari god. 1196. od Bele III. zajedno s posjedom dobili romaničku crkvu. Nju su iz danas nepoznatih razloga razgradili i na njenom mjestu sagradili ranogotičku, ovu koja je bila produžena baroknom dogradnjom. U svakom slučaju otkrita, dosad nevidljiva, unutrašnjost templarske crkve u Gori, sagrađene vjerojatno na početku XIII. st., unosi novo svijetlo u poznavanje gotičke, odnosno ranogotičke crkvene arhitekture u Hrvatskoj. Poglavari templara (magistri i preceptori) bili su gotovo isključivo francuzi […]. Gotika je u XIII. stoljeću u Francuskoj bila već visoko razvijena. Za templare s njihovim francuskim graditeljskim iskustvom i sredstvima nije bilo teško izgraditi neveliku crkvu u Gori, jednom od prvih njihovih sjedišta u ovom dijelu Europe i na važnom prometnom putu […]. U susjednoj Sloveniji kartuzijanci Francuzi imali su svoje francuske graditelje. Mogli su i templari Francuzi imati svoje graditelje.“ ²⁵ Među pronađenim fragmentima dekorativne plastike u crkvi u Gori, pronađen je i friz srcolikih palmeta koji ju povezuje s istim motivom iz benediktinske crkve sv. Marije u Zadru.²⁶ Osim u nekoliko primjera u Dalmaciji ovaj motiv nalazimo i u bazilici u Székesfehérváru u Mađarskoj. Sve nam ovo govori o tome da je crkva u Gori bila jedna od stanica širenja oblika iz Venecije u Mađarsku, vezanim uz vladavinu Arpadovića, što nam također svjedoči o njenom značenju u srednjem vijeku.²⁷

Na crkvi u Gori obavljaju se restauratorski radovi otkako je porušena u posljednjem ratu. No, odlučeno je da se neće obnoviti kao barokna kakva je bila prije razaranja, nego će se obnoviti njena ranogotička templarska faza.²⁸

Senj

Templarima je Senj darovao sam kralj Bela III., zajedno sa crkvom sv. Jurja. O tome saznajemo iz papine isprave o darovnici iz 1183. ili 1184. g. Osobito im je bio važan kao luka, jer su preko njega dobivali važan prihod.²⁹ Grad su izgubili 1269. g. kada su u zamjenu dobili Dubičku županiju.

Još u XII. st. dobili su i crkvicu sv. Jurja, koja danas više ne postoji, pa se nameće pitanje gdje se ona nalazila. Obično se mislilo da je bila u selu Jurjevu nedaleko od Senja. Josip Frančišković bavio se tim pitanjem, te došao do zaključka da templarsko sjedište sa crkvom sv. Jurja nije bilo tu, nego u zaljevu Abatovo, pod Nehajem i brdom Trbušnjakom. Njegovo je mišljenje da su tu templare naslijedili benediktinci, što je prihvatio i Ivan Ostojić. Od građe tih srednjovjekovnih objekata sagrađen je 1558. g. grad Nehaj. Ante Glavičić (dugogodišnji ravnatelj Gradskog muzeja u Senju) je objavio da su prigodom restauracije Nehaj-grada 1964. g. unutar njega iskopani ostaci predromaničke crkvice. Glavičić je uvjeren da su otkriveni temelji crkve sv. Jurja, koju su templari dobili zajedno sa Senjom, dakle crkve starije od 1183. g. Zaljev Abatovo mogao je služiti templarima kao luka, poslije njih i benediktincima, po kojima je dobio i ime (abas=opat).³⁰

Bela III. je templare oslobodio zalazine, što je bila feudalna dužnost ukonačivanja i ugošćivanja članova kraljevske obitelji, hrvatskih banova i drugih dostojanstvenika na putovanju. Mogli su primiti goste samo ako su oni to htjeli, što je bila velika povlastica u ondašnjem društvu.³¹

Kralj je za života položio zakletvu da će sudjelovati u Trećem križarskom ratu (1189.-1192.) ali ju nije ispunio. Zato je na samrti 1196. g. svoj zavjet prenio na sina Andriju, obvezavši ga da ide u Svetu Zemlju.³²

Na prijestolju ga je naslijedio stariji sin Emerik (1196.-1204.). Održavao je dobre odnose s templarima, te im obilno iskazivao naklonost. Detaljno im je razložio sva prava u svojoj zemlji 1198. g., ovim riječima: „Sve posjede i sva dobra pokretna i nepokretna, koja u cijelom našem kraljevstvu pravedno posjeduju sada ili će ih uz pomoć Božju steći, zajedno s ljudima i podložnicima koji prebivaju u našem kraljevstvu i obavljaju poslove Reda Hrama, uzimamo u zaštitu naše kraljevske obrane, da se pod zaštitom našeg veličanstva vesele i budu sretni. Dopuštamo im da ne moraju plaćati ni daću, ni namet, ni bilokakvo utjerivanje ili bilošto ikojem čovjeku javne službe. Ustupamo, također, rečenom svetom Hramu slobodu voda, pašnjaka i suhih drva, kao i tržne daće svim kućama Vojske Hrama i njihovim ljudima, uz zapovijed da nitko ni ne pomisli tražiti od braće svete Vojske Hrama Salomonovog i njihovih ljudi štogod u ime pašarine, ribolova, skupljanja suhih drva, tržne daće ili štogod uobičajeno na kopnu ili moru, i da nitko od njih i kuće Reda Hrama ni ne nakani lišiti – bez suda i pravde – vlasništva ili posjeda, koje imaju u svem našem kraljevstvu, i ne muči nepravednim zlostavljanjem njihove ljude, stvari i posjede.“³³

Na prijestolju ga je naslijedio mlađi brat Andrija II. (1205.-1235.), koji je bio izuzetno naklonjen templarima. U ispravi iz 1209. g. potvrdio im je sve što su im poklonili njegovi prethodnici.

Zemlja sv. Martina – Božjakovina

Prvi spomen „zemlje sv. Martina“ nalazimo u već spomenutoj povelji kralja Andrije II. iz 1209. g., kada kralj tu zemlju „za spas svoje duše“ daruje templarima. Njihovim ukidanjem zemlju, kao i u ostalim slučajevima, preuzimaju ivanovci, a zatim njome vladaju plemićke obitelji Tahy, Zrinski i Drašković. Kasnije će se ovaj posjed sve češće nazivati Božjakovina, po narodnom nazivu za templare (božjaci).³⁴

Nije sigurno gdje se točno nalazilo templarsko upravno sjedište na „zemlji sv. Martina“, no u narodu se održalo vjerovanje o crkvi sv. Martina na Prozorju kao najznačajnijem lokalitetu ovog područja. Već samo ime ovog posjeda (terra saneti Martini) svjedoči da se još prije dolaska templara ovdje nalazila crkva sv. Martina, prema kojoj je posjed dobio svoje ime. Ta crkva je vjerojatno nastala još u IX. st. Templari su ovdje imali svoju kuću (domus) koja je bila sjedište preceptorata sv. Martina, međutim ni za nju se ne zna gdje se nalazila. Iznesene su mnoge pretpostavke gdje je ona mogla biti. Najlogičnija je pretpostavka da je bila uz crkvu sv. Martina u Prozorju (Martin Breg), sjeverno od Dugog Sela.³⁵

Sv. Martin na Martin Bregu je jednobrodna crkva s trostrano završenim svetištem. Krajem XVII. st. pred zapadnim pročeljem dozidan joj je i zvonik. U dosadašnjim istraživanjima otkriveni su tragovi više faza gradnji i dogradnji crkve. Pronađeni su ostaci dvije sakristije (starije južne i mlađe sjeverne), te dvije bočne kapele koje se spominju u dokumentima – sv. Tri kralja (južna) i sv. Barbare (sjeverna). Unutar sjevernih dogradnji (sakristije i kapelice) uočene su i pojedine starije, prostorno manje strukture. „Današnja crkva, čija je jezgra nastala tijekom druge polovice 15. st. u kasnogotičkom stilu, leži na starijim, također gotičkim temeljima crkve s potpornjima oko poligonalnog svetišta (koju su vjerojatno gradili ivanovci), ali i ti temelji, bar jednim dijelom (konkretno je riječ o temeljima poligonalnog svetišta s potpornjacima) leže na još starijim temeljima najvjerojatnije romaničke apside (debljina otkrivenog temelja – negdje i više od 2 metra – sugerira da se radilo o svojevrsnoj crkvi – tvrđavi)“.³⁶

O templarskoj prisutnosti najrječitije govori kamena nadgrobna ploča pronađena u crkvi. Ona je slomljena, a sačuvan je njen gornji dio. Dimenzije sačuvanih dijelova iznose 107 cm x 72 cm x 10-13 cm. U ploču je plitko urezan štit, a preko njega srednjovjekovni mač. Čitavim rubom ploče isklesana je bordura. Budući da je ploča sekundarno postavljena na noviji grob, ne znamo od kuda je uzeta. Oblik mača, koncepcija štita i način urezivanja u kamen sugeriraju da je nastala na prijelazu XIII. u XIV. st. Prikaz mača previše je stiliziran, ima premalo detalja i nije dovoljno čitak tako da mu ne možemo preciznije odrediti tip. Mač svojim oblikom podsjeća na križ, ali nas također asocira i na viteške redove. „Motivi mača i štita često se javljaju na nadgrobnim spomenicima plemstva srednjeg vijeka, kao i na mnogim stećcima. Ipak, najsličniji prikaz mača našem, i po motivu i po načinu klesanja, nalazimo na templarskoj nadgrobnoj ploči u njihovom portugalskom središtu u Tomaru, što učvršćuje pretpostavku da se i na Martin-Bregu radi o templarskoj ostavštini“.³⁷

Kada se govori o templarskoj prisutnosti na ovoj zemlji, mora se spomenuti i crkva sv. Brcka u susjednim Brckovljanima. O vezi ovih dviju crkava, svjedoči i odabir sv. Brikcija (Brcka), nasljednika Martinovog na biskupskoj stolici u Toursu, za titulara crkve. Smještena je slično kao i crkva sv. Martina na brežuljku koji dominira okolnim krajem. Kao argument da je i ovo mogla biti crkva viteškog reda uzimaju se romanički prozori sačuvani u svetištu, kapiteli geometrijskih motiva, te osobito dva okrugla zaglavna kamena. Na njima su u niskom reljefu isklesani zrcalno postavljeni ljiljani. Pojedini autori smatraju da se radi o heraldički koncipiranom motivu koji podsjeća na ivanovački grb. Prema tome se svod u crkvi datira od sredine XIV. do kraja XV. st.³⁸

Vladimir Goss dekorativno kamenje iz crkve sv. Brcka smješta u širi kontekst templarske umjetnosti u Europi, osobito u Francuskoj. Prema njegovom su mišljenju i rozete, a osobito ljiljani kao simbol Marijinog djevičanstva, nedvojbeno povezani s viteškim redovima, naročito s templarima, od kojih su te iste motive mogli preuzeti i ivanovci. Smatra i da je svetište ove crkve najcjelovitije sačuvan interijer neke viteške crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, premda se slaže da je ona morala doživjeti mnoge obnove. Pretpostavlja da su crkvu gradili ili obnavljali još templari. Ranije se pomišljalo čak i na mogućnost da je ovo bila prvotna crkva sv. Martina.³⁹

Klis i Gacka

Kako bi ispunio očev zavjet kralj Andrija 1217. g. odlazi u Križarski rat. Uz taj njegov put vežu se dvije donacije templarima. Na putu u Svetu Zemlju staje u Splitu, te je prema Tomi Arhiđakonu, tom prilikom htio Splićanima pokloniti utvrdu Klis, kako bi im iz zaleđa branio grad. No, Toma kaže da Splićani nisu marili za opće dobro, te kralj „dozvavši Poncija, koji je bio magistar Vojske templara po ugarskom kraljevstvu, preda čuvanje i zaštitu kaštela u njegove ruke naređujući da uredi, da ondje naizmjence borave braća njegovog reda.“ Tako su templari 1217. g. od kralja Andrije II. dobili utvrdu Klis.⁴⁰

Nakon povratka iz Križarskog rata, kako bi se zahvalio templarima i njihovom magistru Ponciju od Križa, koji je bio kraljev namjesnik dok ga nije bilo, daruje im zemlju Gacku. Kralj im je bio zahvalan jer su oni organizirali njegov put u Svetu Zemlju, omogućili mu siguran odlazak i povratak, snosili troškove, te brinuli o kraljici koja je ostala u zemlji.⁴¹

Našice

Našice je templarima darovao ban Jula, nešto prije 1230. g. Na tom posjedu su najvjerojatnije sami podigli crkvu sv. Martina, koja je jedina u cijelosti sačuvana templarska crkva u Hrvatskoj.

Crkva je jednobrodna s polukružnom apsidom. Zidovi su građeni miješano od klesanog i neklesanog kamena, a na vanjskim zidovima nalaze se klesani kvadri. Brod crkve natkriven je drvenim stropom, a polukružna apsida bačvasto je presvođena, te se prema lađi otvara širokim oblim trijumfalnim lukom. U svetištu se nalaze dva uska polukružno završena prozora, jedan u središnjoj osi crkve, a drugi u južnom zidu. U južnom zidu nalaze se i dvije niše koje završavaju u obliku oblog trolista. Jedna je sakrarij, što se vidi po udubini u dnu niše, dok je druga kustodija. Na južnom zidu broda nalaze se dva veća prozora, slična onima u svetištu. Na pročelju je veliki romanički, oblo nadsvedeni prozor. Pri njegovoj obnovi u zidu je pronađen kameni grb s isklesanim velikim križem i manjim u njemu, što je simbol vitezova-križnika. Budući da crkva nije pretrpjela nekih bitnijih preinaka⁴², održala se u gotovo izvornom obliku.

U blizini crkve zasigurno se nalazila i templarska kuća s gospodarskim zgradama, najvjerojatnije čak na istom brežuljku na kojemu je smještena i crkva sv. Martina. No, nad zemljom ne postoje nikakvi tragovi osim neravnina u tlu. Brežuljak na kojem se crkva nalazi okružen je širokim jarkom, tako da se najvjerojatnije i utvrđeni kompleks nalazio unutar tog opkopa.⁴³

Rassecha – Nova Rača

U izvorima se spominjao templarski posjed Rassecha no nije se znalo gdje se on nalazi. Javljala su se različita nagađanja, te je na koncu ustanovljeno da je najvjerojatnije riječ o selu Nova Rača.⁴⁴

Crkva sv. Marije u Novoj Rači izduženi je jednobrodni gotički prostor koji završava trostranom apsidom. Crkva je iz vana poduprta kontraforima. Unutrašnjost je obnovljena 1782. g. kada je dobila barokna obilježja. Bočno se uz brod crkve diže zvonik koji je poduprt stupnjevanim kontraforima. Prizemlje zvonika spojeno je sa crkvom, te nadsvedeno zvjezdastim svodom. U zvonik se iz vana ulazi kroz, na njega oslonjenu, cilindričnu kulu, koja ga štiti preko visine prvog kata.

Na južnom zidu u crkvi sv. Marije u Novoj Rači, pronađena je spomen-ploča s latinskim tekstom. U njemu je navedeno da su crkvu 1312. g. izgradila „crvena braća“⁴⁵ i to neposredno prije nego li su ukinuta. U crkvi je sačuvan još jedan zanimljiv spomenik. U zvoniku, na prvom katu, na kamenom dovratniku isklesan je grb s istaknutim slovima F R, križem između njih, te polumjesecom i šesterokrakom zvijezdom iznad slova. Slova su protumačena kao fratres rubri (crvena braća), a zvijezda i polumjesec kao simboli očigledno označuju borbu kršćana i muslimana.⁴⁶

Lelja Dobronić objašnjava zablude do kojih bi moglo doći kada je u pitanju datacija ove crkve: „Neki od spomenutih oblika mogli bi dovesti u pitanje vrijeme gradnje, pa bi se moglo pretpostaviti da su ivanovci nastavili započetu templarsku gradnju. Neki autori su iznosili mišljenje i da je građena krajem XV. ili početkom XVI. st. No, 1975.-1992. vršena su arheološka istraživanja s nakanom da se ustanovi postojanje utvrde i mjesta boravka templara i ivanovaca u srednjem vijeku. Iskopavanja uz samu crkvu vodio je prof. G. Jakovljević iz Muzeja u Bjelovaru. Na sjevernoj strani crkve pronađeni su brojni zidovi koji svojim karakteristikama potvrđuju dugi kontinuitet života i gradnje, na što se nadovezuje i današnja crkva koja je nastojala tijekom stoljeća“.⁴⁷

Dubica

Templari Dubicu dobivaju 1269. g. za vladavine Bele IV. (1235.-1270.) i to kao naknadu za izgubljeni Senj. Nije poznato kada su točno templari došli u Dubicu, no 1240. g. sigurno ovdje imaju svoju kuću i organizirano sjedište preceptorata, jer tada ovdje boravi magistar za Ugarsku i Hrvatsku brat Jakob de Monte Regali.⁴⁸ Nakon ukinuća templara, kao i druge njihove posjede, i Dubicu preuzimaju ivanovci.

Templari u naše krajeve dolaze između Prvog i Drugog križarskog rata. Svrha dolaska je u skladu sa zadaćom njihova reda, a to je zaštita putnika na njihovom putu u Svetu Zemlju. No, dolaskom u ove krajeve oni ostavljaju bitan utjecaj u životu i kulturi ovdašnjeg stanovništva. O njihovom boravku sačuvano je malo podataka, a ništa rječitiji nisu ni malobrojni sačuvani spomenici. Od templarske arhitekture u cijelosti je sačuvana samo jedna crkva (Sv. Martin kod Našica), dok su druge kasnije pregrađene, u potpunosti srušene ili ne znamo točno mjesto na kojemu su se nalazile. Po sačuvanim elementima možemo zaključiti da su gradili male, jednostavne crkve koje su bile jednobrodne s jednostavnim svetištem. Sačuvano je i nekoliko komada kamene plastike vezane uz prisutnost templara u ovim krajevima. Od templarskih kuća (domusa) nije se sačuvala niti jedna.

Nakon ukinuća reda templara početkom XIV. st., njihove posjede i građevine na njima, kao i u drugim zemljama, preuzima red ivanovaca.