Medieval Wall

Venecija

Umjetnost Venecije kroz povijest se uvijek razlikovala od ostale europske umjetnosti. Kod nje je prisutnija veća sklonost prema boji, kao i naglašenijoj dekorativnosti, nego li je to slučaj u ostatku europske umjetnosti (ili gradovima samog Apeninskog poluotoka). Veneciju je osnovao Bizant, i to preko Ravenne, tako da je već od samih početaka bila pod njegovim utjecajem. Iako samostalnost stječe u 9. stoljeću, i dalje su zamjetni utjecaji s istoka. Ova dugotrajnost bizantskih utjecaja vrlo često je objašnjavana dodirima sa sienskom školom, dok su zanemarivani izravni doticaji s Konstantinopolom.¹ Iako se po svom posebnom umjetničkom izražaju može steći dojam da je bila zatvorena prema izvanjskim utjecajima, istina je zapravo drugačija. Venecija je imala vrlo razvijene pomorske i trgovačke veze, roba koja se prevozila sa Istoka u Europu morskim putem, prolazila je kroz venecijansku luku. Osobito uspješno razdoblje za njenu ekonomiju bila su prva četiri desetljeća 14. stoljeća. Dakle, ona je bila vrlo živ i dinamičan internacionalni grad. U njoj su se sretale mnoge kulture, miješali su se mnogi utjecaji. Upravo ovdje leži ključ za razumijevanje njene umjetnosti. Venecijanski umjetnici su od drugih kultura preuzimali bilo koje stilske utjecaje, međutim primjenjivali su ih na svoj način. Drugim riječima, preuzimani elementi i utjecaji koji su dolazili u Veneciju, su se interpretirali i transformirali na venecijanski način.

Utjecaji

U 14. stoljeću u Veneciji možemo razabrati nekoliko umjetničkih utjecaja koji dolaze iz različitih središta, a koje nalazimo i na Paolovim djelima. To su:

• BIZANT Prvenstveno su to utjecaji iz Bizanta, i to iz njegova središta – Konstantinopola. Ova izravna struja iz glavnoga grada Bizanta, najbolje je bila prihvaćena upravo na duždevu dvoru. To ne treba čuditi jer su venecijanske radionice bile u stalnom kontaktu s Konstantinopolom. Ti bizantski utjecaji u Veneciju dolaze u nekoliko navrata, pa ih, ovisno o razdoblju, jače ili manje osjetimo u umjetnosti. Jedan od bizantskih momenata koji je osobito obilježio venecijansku umjetnost bilo je ukrašavanje krstionice sv. Marka, u vrijeme dužda Andree Dandola.
• RAVENNA Druga struja, koju ponovno možemo povezati s Bizantom, u Veneciju dolazi preko ravenskih mozaicista. Oni u Veneciju donose tajne mozaičke umjetnosti, te fascinaciju blistavim svjetlucavim bojama (koja će osobito u kasnijim razdobljima biti karakteristična za venecijansku umjetnost). Ravenna, kao predvodnica Jadranske škole, svog punopravnog nasljednika nalazi upravo u Veneciji.
• GOTIKA U ovom periodu osjećaju se i utjecaji gotičkog stila. Upravo je Paolo bio prvi venecijanski slikar koji spaja bizantske i gotičke oblike, mada su gotički utjecaji kod Paola bili vrlo često zanemarivani od njegovih istraživača.

Paolo – život i djelo

Rana faza

Djela Paola Veneziana zabilježena su periodu od 1333. do 1358. godine, dok mu se ostali radovi stilski pripisuju. Djelo koje većina autora smatra jednim od najranijih Paolovih djela je Pokrov blaženog Leona Bemba (oko 1321.) koji se nalazi u Vodnjanu.² Djelo se originalno nalazilo u venecijanskoj crkvi San Lorenzo, a u Vodnjan je došlo nakon desakralizacije koju je u Veneciji izvršio Napoleon, u kojoj je Venecija izgubila velik broj umjetničkih djela. Pokrov blaženog Leona Bemba je oslikani poklopac sarkofaga, koji je podijeljen u pet polja. U središnjem, najvećem, prikazan je sam Leon Bembo, dok su na četiri manja, koja se nalaze lijevo i desno od glavnog prikaza, naslikana neka od čuda koja je napravio. Blaženi Leon bio je iz Venecije, pa su na ovom pokrovu prikazana čuda koja je učinio na tom području. Ovdje se mogu uočiti dva stilska utjecaja koja Paolo tu primjenjuje; to su bizantski utjecaji koji su vidljivi u primjeni zlatne pozadine, zelenkastih lica, te jakih kontura, dok je komunikacija među likovima izvedena u gotičkoj maniri.

Iz ovog razdoblja potječe i Poliptih sv. Lucije (1321.?), koji je rađen za crkvu sv. Lucije na Krku. Uz nju su prikazani i lokalni krčki sveci. Ne zna se tko je bio naručitelj ovog djela.

Smrt Bogorodice iz 1333. godine je Paolovo prvo potpisano djelo. Na njemu je vidljivo stapanje stilova koje je karakteristično za Veneciju. U središnjem dijelu u kojemu je prikazana Bogorodica, vidljivi su bizantski elementi, dok su na izvedbi svetaca zamjećuju zapadnjački utjecaji.

U ovo razdoblje spada i washingtonsko Krunjenje Bogorodice, djelo koje nije ni potpisano, ni datirano. Prva ga je Paolu pripisala Evelyn Sandberg Vavala, a zatim atribucija postaje opće prihvaćena. Danas se smatra da Paolo nije autor, a djelo se pripisuje Majstoru Washingtonskog krunjenja Bogorodice, kojem su zatim atribuirana još neka djela koja su se pripisivala Paolu.³

Državni slikar (pittore ufficiale)

Paolo Veneziano je jedan od prvih venecijanskih umjetnika koji je radio kao državni slikar, odnosno na narudžbama koje je dobivao izravno s duždeva dvora. Prvi rad koji je radio kao državni slikar je Luneta dužda Francesca Dandola iz 1339. godine, koja se nalazi u venecijanskoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari. Sam dužd nije htio da mu nadgrobni spomenik bude prenakićen, pa takav zahtjev stavlja i pred svog slikara. U središtu lunete nalaze se Bogorodica i dijete Krist, a sa lijeve i desne strane od njih kleće dužd i njegova žena koja je obučena kao trećeredka. Oni se utječu Bogorodici, što je i poruka ovog prikaza. Na prikazu je znakovito i to što Krist gleda prema muškarcima, dok Bogorodica gleda prema ženama. Na ovom radu je također vidljiva i stilska kvaliteta Paolova rada. Pažnju puno više poklanja orkestraciji boje, nego samog prostora, te se po tome udaljava od Giottova slikarstva. Ono što predstavlja kvalitetu njegova slikarstva su velike plohe čiste boje.

Još jedan rad koji spada u Paolova djela koja je izveo kao državni slikar je Pala Feriale. Nalazila se na glavnom oltaru u crkvi sv. Marka u Veneciji, a služila je kao pokrov Pale doro. Potpisali su ju on i sinovi Luca i Giovanni. Dužd Andrea Dandolo je prvi zabilježio legendu o sv. Marku. Tvrdio je da jedini zna gdje se nalazi njegovo tijelo, što je bilo često postavljano pitanje u to vrijeme, budući da crkva sv. Marka ima kriptu, ali zbog vode ona nema funkciju. Andrea Dandolo je tim mjestom proglasio glavni oltar, te se zato i priča o sv. Marku smješta upravo ovdje. Na prikazima su naslikani događaji iz života sv. Marka, onako kako ih je opisao dužd. Venecijanci su osmislili i predstavili doživljaj sveca, jer su svome gradu htjeli dati bitan hodočasnički pečat. Razlog tome leži u činjenici da su preko Venecije hodočasnici putovali u Svetu Zemlju. Ovdje bi čekali galiju, te bi u međuvremenu i sami upoznavali grad. Pisani su i vodiči u kojima se bilježilo što nudi koji grad. Tako je Venecija odlučila ponuditi hodočasničko čašćenje sv. Marka. U skupinu djela nastalih dok je Paolo djelovao kao državni slikar spada i Bogorodica iz Academije u Veneciji.

Dekadencija – pedesete godine 14. stoljeća

U razdoblju od 1347. do 1358. godine Paolo ne potpisuje svoja djela. U tom periodu, zbog pojave kuge u Veneciji, odlazi u Dalmaciju.⁴ Veneciju napušta i zato što u njoj više nema tolike potražnje za njegovim djelima. U slikarstvu Venecije sredinom 14. stoljeća figure gube volumen, naglasak se stavlja na liniju, u stavu lika je prisutna hijeratska krutost, dok je na licima vidljiv fanatizam koji je bio stran u prethodnom periodu. Naglašava se religijski zanos, a uočljivo je i referiranje na djela Istočnog kršćanstva. Taj novi bizantizam, koji ima drugačije karakteristike od onog iz ranijih djela, prisutan je i u Paolovim djelima. Djela na kojima je vidljiv novi izraz su primjerice poliptisi iz Pariza i Pirane, za koje se M. Muraro pita pripadaju li oni Paolovim djelima ili su to možda djela radionice. Smatra kako je nedopustivo da bi dvorski slikar, kao što je bio Paolo, mogao pasti na razinu „slikara svetaca“-„madonera“.⁵ Drugi istraživači ne tumače na taj način promjene Paolovog stila. E. Sandberg Vavala smatra kako se Paolo sve više približava gotici, te da se promjene stila trebaju tumačiti u skladu s time.⁶ Lasareff pak smatra kako su gotički elementi bitan kriterij za datiranje Paolovih djela, ali također naglašava da razvoj niti jednog slikara nije ravnomjeran, pa je tako i on imao faze u kojima bi više preferirao bizantske ili gotičke utjecaje. Ipak, kaže kako je gotika vidljivija u njegovim kasnijim djelima.⁷ Paolo je u ovom razdoblju boravio u Dubrovniku, a djela je ostavio u Dubrovniku i Trogiru.

Zrelo/kasno razdoblje

Iz ovog razdoblja sačuvan je velik broj potpisanih i datiranih djela. Povećava se broj narudžbi, pa se formira i organizacija u radionici. Osim što dolazi do podjele posla unutar nje, zamjećuje se i kopiranje slikanih likova unutar same radionice. Kopirali su se uz pomoć prozirnog papira, a ta pojava je osobito česta na likovima Bogorodice. U ovom periodu Paolo ustaljuje produkciju Bogorodica, i to i bizantskog i gotičkog tipa. Djelo koje se osobito ističe u ovom periodu je Krunjenje Bogorodice (Frick Collection, New York) iz 1358. godine. To je ujedno i njegovo posljednje dokumentirano djelo, koje je datirao i potpisano sa sinom Giovannijem. Paolo je svoju karijeru zaključio slikom u kojoj sumira svoja dotadašnja iskustva. Kao što Muraro kaže, Paolo ovdje gotičku tradiciju uvodi u bizantsku kulturu.⁸ Dojam koji se dobiva proučavanjem ovog djela je čista dekoracija – upravo ono čemu su Venecijanci čitavo vrijeme težili. No, ipak postavlja se pitanje zašto ovaj prikaz krunjenja Bogorodice nije imao utjecaja u Veneciji? Fresku s istom temom koja se 1365. godine postavlja u Duždevoj palači, naslikao je Guariento, padovanski slikar, potpuno drugačijeg stilskog izraza. Venecijanska politika se u ovim godinama mijenja. Uzor više ne traži u dalekom Bizantu, nego se sada želi prezentirati unutar konteksta talijanske nacije.⁹ Izgleda da Paolov stil, koji je kombinirao dekorativnost kasne gotike s elementima Istoka, rađe nego Giottov realizam, bio prenježan i apstraktan za grad koji se htio predstaviti u novom svijetlu – ne više istočnjačkom i bizantskom, nago sada talijanskom i europskom.

Zaključak

Venecija je oduvijek imala specifičan likovni izraz, koji je upijao utjecaje iz različitih sredina, ali ih isto tako i interpretirao na svoj način. Takvo okruženje utjecalo je i na formiranje umjetničkih ličnosti unutar nje. Paolo Veneziano, slikar kojem još uvijek nisu sa sigurnošću atribuirana sva djela, o čijem se životu i djelovanju zapravo još uvijek ne zna mnogo, zasigurno je umjetnik koji je obilježio razdoblje 14. stoljeća. Ovo je vrijeme kada se šire utjecaji Giottovog realizma, no Paolo ipak slijedi svoj, drugačiji stilski izraz. Često se dvoumeći između utjecaja Bizanta ili gotike, u svojim posljednjim djelima on sretno spaja ove utjecaje, stvarajući novi, originalan izražaj.