Medieval Wall

Tipovi i stilske karakteristike utvrda u kontinentalnoj Hrvatskoj

Utvrde su građevine s obrambenom funkcijom, često smještene na izoliranom položaju, u kojima je u pravilu živio feudalac, najčešće plemić, sa svojom obitelji i vojnom posadom.¹ Život u ovakvom tipu grada ovisio je o tome da li je on bio vojni objekt, sjedište vladara, župe, biskupa, te da li je imao svoje podgrađe.² U podgrađima, koja se s vremenom razvijaju ispod utvrda, živjelo je stanovništvo, koje je najčešće bilo u zavisnom položaju prema feudalcu. To su u početku bili njegovi vazali, obrađivači zemlje, no s vremenom sve više jača trgovački i obrtnički sloj. Ta naselja svoj visoki razvoj doživljavaju kada se uzdižu do statusa trgovišta. Tada dobivaju neke privilegije zbog kojih im raste gospodarski značaj u odnosu na naselja bez tih povlastica.

Tipovi utvrda

Obrambena (fortifikacijska) arhitektura gradila se još od najstarijih vremena. U prapovijesti to su bile gradnje gradinskog tipa, u antičko, odnosno rimsko doba grade se čitavi sustavi fortifikacija duž državnih granica. U skladu s time, ovakav tip gradnji nastavlja se koristiti i u srednjem vijeku, no u ponešto izmijenjenom obliku. Unatoč tome što nasljeđuju lokaciju i neke karakteristike još od prapovijesnih gradina, srednjovjekovne utvrde imati će vlastiti smjer razvoja.³

Poprilično je teško na fortifikacijskoj arhitekturi odrediti stil, no neke stilske karakteristike vidljive su u načinu obrade ziđa, primijenjenim mjerama, tlocrtu, formatu opeke, dekorativnim elementima, klesanim arhitektonskih detaljima itd.⁴ Zato ipak možemo zamijetiti neke značajke romanike, gotike i rane renesanse te oblike miješanih stilova.

Gradnja utvrda prije provale Tatara 1242. godine

Iako su utvrde građene i u ranom srednjem vijeku, danas ih je iz tog vremena sačuvan vrlo mali broj. Najveći uzrok tome su materijali od kojih su građene, a koji su kratkog vijeka trajanja, kao što su drvo ili zemlja. Zbog njihove slabe očuvanosti danas o njima ne znamo gotovo ništa.⁵

Kasnije, u 12. st., utvrde se grade na strmim i nepristupačnim mjestima. Njihovi tlocrti bili su izduženi, vrlo uski, a na silueti utvrde dominirala je branič-kula. Zadovoljavale su svoju namjenu kao utočišta lokalnih moćnika u njihovim međusobnim sukobima, no kada se na povijesnoj pozornici pojavila jača sila, pokazale su se nedostatnima za ozbiljniju obranu. Upravo se to dogodilo za provale Tatara na područje srednjovjekovne Slavonije, kada su uočeni svi nedostaci ovakvih tipova utvrđenja. Tada se počinju graditi puno čvršće utvrde, dva do tri puta debljih zidina, s razvijenim sustavom za obranu. Iako sada smještene na pristupačnijim mjestima, njihova obrambena moć bila je mnogo veća nego kod njihovih prethodnica.

U razdoblju prve polovice 13. st. češće se grade utvrde od kamena. Ziđe im je bilo relativno tanko, a zbog njihovih karakteristika i malih dimenzija, može se pretpostaviti da se radilo o utvrdama koje nisu imale veliku obrambenu moć, nego su građene za lokalne sukobe sa susjedima.⁶ Upravo iz tog razloga nisu mogle niti pružiti otpor kada su 1242. g. na ove prostore upali Tatari.

Gradnja utvrda nakon tatarske provale

Nakon ovog događaja u srednjovjekovnoj Slavoniji dolazi do povećane izgradnje utvrda. Tome je pridonio i dolazak stranih majstora koji su sa sobom donijeli nova iskustva u gradnji utvrda. Istovremeno se javljaju i značajni investitori koji su omogućili izgradnju u ovakvom obujmu, a to su prvenstveno bili hrvatsko-ugarski kraljevi, biskupi i lokalno plemstvo. Same građevine postaju veće te na njima do jačeg izražaja dolaze stilske značajke. Uz strane majstore na utvrdama rade domaći zidari i klesari, pa dolazi do paralelizma stilskih novosti i lokalne tradicije. Romaničke stilske karakteristike vidljive su u jednostavnoj tlocrtnoj koncepciji koja se ponavlja na različitim primjerima, u tlocrtu i oblikovanju kapela te debljini zidova koja je puno veća nego li na primjerima s početka ovog stoljeća.⁷

Za utvrde ovog razdoblja karakterističan je pravilan, gotovo pravokutan tlocrt, zidine su jednostavnog volumena, završene kruništem. Na jednom kraju sklopa nalazi se branič kula, a na drugom palas.

Kod utvrda građenih početkom 14. st. miješaju se stilske karakteristike romaničkog i gotičkog oblikovanja, dok će prema kraju tog, te u 15. st. gotički utjecaji postati sve izrazitiji. Jedna od karakteristika gotičkih utvrda su puno razvedeniji i raznolikiji oblici građevina, za razliku od romaničkih koji su jednostavniji.⁸ Gotičke utvrde, suprotno od romaničkih, grade se na pristupačnijim položajima, a građevine unutar njih koncentrično su raspoređene oko unutarnjeg dvorišta prateći liniju obrambenih zidina. Vjerojatno jedna od karakterističnih stilskih odrednica bile su gornje etaže i krovišta građevina, no budući da su oni u najvećem broju najoštećeniji dio utvrda, gotovo su nam potpuno nepoznati.⁹

Zbog pojave nove vrste vatrenog oružja, a u skladu s time i novog načina ratovanja, mijenja se i koncepcija obrane. Branič-kule gube svoju ulogu, pa se ili prestaju graditi ili im se mijenja pozicija u utvrdi, a kada su prisutne zapravo pokazuju simbol statusa vlasnika. Na prijelazu 14. u 15. st. u ove krajeve dolazi velik broj majstora iz Češke, među kojima se osobito ističu pripadnici parlerske radionice iz Praga. Sa sobom donose nove arhitektonske koncepte, kao što su novi tlocrti, upotreba većih stambenih prostorija, novi detalji na građevinama, te kvalitetnija izgradnja. U 15. st. neki se od ovih elemenata ustaljuju, a karakteristično postaje „razrahljivanje pročelja“ odozdo prema gore,¹⁰ detalji izvedeni od klesanog, često profiliranog kamena, te natkrivanje stambenih prostorija drvenim, redovito bojanim gredama. U svakom slučaju, život u utvrdama postaje mnogo ugodniji od onoga u ranijim stoljećima.¹¹ Grade se veći i udobniji stambeni prostori, kao i popratni prostori koji su podigli razinu komfora i higijene u samim utvrdama.

Najviše se gradilo kamenom, opekom, kombinacijom ova dva materijala, te nešto manje drvetom. Za područje istočne Slavonije karakteristična je upravo gradnja objekata od opeke, dok su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj one u pravilu kamene.

Sa sve većom opasnošću od Turaka, ponovno do izražaja dolazi obrambeni karakter utvrda, no one će se ponovno pokazati nemoćnima pred jačom vojnom silom.

Utvrde prema tipu terena na kojem se nalaze

U razvijenom srednjem vijeku razlikujemo dva osnovna tipa utvrda, prema karakteristikama terena na kojemu su nastale. To su brdske i nizinske utvrde, koje iako u nekim elementima slične, ipak pokazuju i neke različite forme. Najizrazitija razlika je uvjetovana tipom obrane koji je utjecao na arhitekturu utvrde. Visinske utvrde nalaze se na uzvišenjima, te su opasane čvrstim zidovima. Često su još dodatno osigurane s jednim ili dva koncentrična kruga obrambenih jaraka. Njihovi tlocrti, iako u razdoblju romanike često pravilni, kasnije su, prilagođavajući se terenu, nepravilnih formi.

Nasuprot tome, graditelji nizinskih utvrda morali su posegnuti za nekim drugim obrambenim elementima. Tlocrti ovih utvrda najčešće su kružnih oblika, a dodatnu obranu davali su koncentrični obrambeni jarci. Oni su mnogo dublji i širi od onih na brežuljcima, te ispunjeni vodom. Ovakav sistem obrane predstavljao je izvanrednu zaštitu od neprijatelja. Zbog kružnog tlocrta drugačiji je koncept morao biti primijenjen i u komponiranju prostora unutar zidina. Najčešće se u središtu utvrde nalazila branič-kula, dok su ostali prostori bili raspoređeni duž nutarnjeg plašta obrambenih zidina.¹²

Utvrde su se sastojale od nekoliko građevina smještenih unutar obrambenog zida, a više o njima moći ćete pročitati u idućem nastavku.