Medieval Wall

Smještaj

Dvor Veliki Tabor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, tri kilometra sjeverozapadno od Desinića.

Ime

Ime mu potječe od naziva tabor kojim se označavao ratni logor, odnosno utvrđenja koja su podizana radi obrane od Turaka.

Povijest grada i obitelj Ratkaj

Oko vremena nastanka Velikog Tabora i toga tko ga je gradio mišljenja su podijeljena. Jedna skupina istraživača priklanja se teoriji da je nastao u drugoj polovici XV. st., dok ga druga datira početkom XVI. st. Ono što je sigurno, jest da prvi spomen Velikog Tabora nalazimo u darovnici Ivaniša Korvina iz 1502. g., kojom „castellum nostrum Thabor“ daruje Pavlu Ratkaju, zbog njegovih zasluga u borbama protiv Turaka, ali i kako bi podmirio novčani dug od dvjesto forinti koji je imao prema Ratkaju.¹ Dobivši ovaj posjed, jedan ogranak Ratkaja, obitelji podrijetlom iz sjeverne Ugarske, dolazi u ove krajeve, a tu će ostati sve do kraja XVIII. st. kada umire njen posljednji član bez potomaka.

Budući da Pavao umire već slijedeće godine (1503.), kralj njegovoj braći izdaje darovnicu kojom im još jednom potvrđuje vlasništvo nad Velikim Taborom.² No, da to često nije bilo dovoljno osiguranje vlasti nad nekim posjedom, pokazuju nam podaci o tome da je Beatrica Frankopan, udovica Ivaniša Korvina, sa svojim novim suprugom markgrofom Jurjem Brandenburškim, u nekoliko navrata slala vojsku na Veliki Tabor ne bi li ga vratila u svoje vlasništvo. Ti pokušaji ostali su bezuspješni, te je 1524. g. Juraj Brandenburški Pavlovom mlađem bratu Ladislavu prodao i Mali Tabor.³

Članovi obitelji Ratkaj s vremenom sve više postaju istaknuti pripadnici velikaškog društva, a potvrde svoga statusa dobivaju barunatom koji im 1559. daje car Ferdinand II., te grofovskim naslovom koji dobivaju 1687. od Leopolda I.⁴ Obitelj je na vrhuncu moći u XVII. st., a upravo iz ovoga razdoblja potječu i neki od njenih najistaknutijih članova. Juraj II. Ratkaj (1612.-1666.) bio je teolog, zagrebački kanonik, zastupnik u Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu, borio se u ratovima protiv Turaka, sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu, a budući da je 1664. g. optužen da je bio u ljubavnim vezama sa ženama. Zbog toga je lišen kanoničke časti te je do smrti bio župnik u zagrebačkoj crkvi sv. Ivana u Novoj Vesi, a pokopan je u Zagrebačkoj katedrali. Ipak, najpoznatiji je kao autor jednog od prvih hrvatskih povijesnih djela, koje je objavio 1652. g. u Beču pod nazivom: „Memoria regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae“.

Neki članovi ove obitelji istaknuli su se kao misionari u dalekim zemljama. Jedan od njih bio je Ivan II. Adam (1647.-1683.) koji je kao pripadnik isusovačkog reda bio u misijama u Meksiku gdje je živio i propovijedao među pripadnicima indijanskog plemena Tarahumara. O svojim putovanjima napisao je i putopis popraćen kartom na kojoj su ucrtane misionarske stanice i španjolske utvrde, zbog čega se smatra prvim hrvatskim kartografom. Međutim, o tome koliko je bio uspješan u svome radu s meksičkim indijancima, govori podatak da su mu na koncu urođenici dali čašu s otrovom koji je popio i tako okončao svoj život.⁵

Osim Velikog Tabora, Ratkaji su u svome vlasništvu imali i kurije u Malom Taboru, Jurketincu, Miljani, Velikoj Horvatskoj i Druškovcu, dijelove donjostubičkog i susedgradskog vlastelinstva te imanja Klenovec (ili Vrbovec) i Golubovec.

Loza hrvatskog ogranka obitelji Ratkaj izumire s Josipom Ivanom Krstiteljem, koji 1793. umire bez nasljednika. Nakon njegove smrti grad preuzima carska komora te ga daje u vlasništvo ministru vanjskih poslova grofu Thuguthu. Nakon njegove smrti, Veliki Tabor ponovno potpada u vlasništvo carske komore. Vlasnici su mu zatim bili zagrebački trgovci, braća Grünewald. Za vrijeme Prvog svjetskog rata utvrda je služila kao zatvor, a od 1919. do 1938. g. vlasnik mu je bio slikar Oton Iveković, koji ga je kupio u želji da ga spasi od propasti. U nekoliko navrata je zvao Zemaljsko povjerenstvo kako bi se poduzeli zaštitni radovi na gradu, iako je ponekad i sam angažirao radnike. Zbog visoke cijene održavanja grada, na koncu ga je bio prisiljen prodati Banskoj upravi. Ona je grad ustupila časnim sestrama klarisama koje su ovdje osnovale sirotište, zbog čega su pregradile unutrašnje prostorije grada u skladu s novom funkcijom. Nakon njihova odlaska iz Velikog Tabora, grad se koristi u potpuno neodgovarajuće svrhe, primjerice kao sušionica mesa i poljoprivredna zadruga. No, 1993. g. preuzimaju ga i počinju brinuti o njemu Muzeji Hrvatskog zagorja. Ubrzo su pokrenuta arheološka istraživanja i konzervatorski radovi koji su pridonijeli boljem poznavanju povijesti grada te promijeni njegova izgleda tokom stoljeća. Na temelju njih izvršeni su zaštitni konzervatorski radovi te je Veliki Tabor danas jedan od najbolje sačuvanih i prezentiranih hrvatskih srednjovjekovnih gradova.

Izgled

Grad se sastoji od uže gradske jezgre koju sačinjavaju središnja peterokutna kula i prsten ziđa s četiri polukružne kule koji ju okružuju, te vanjskog obrambenog zida s pripadajućim građevinama.

Najstariji dio grada je središnja peterokutna kula, koja svojim stilskim obilježjima pripada kasnoj gotici. Građevina se originalno sastojala od prizemlja (vinski podrum) i dva kata. Kroz središte kule proteže se dimnjak na koji su duž oba kata prislonjeni kamini i kaljeva peć. Kula je bila opasana drvenim palisadama koje su pridonosile njenoj obrani. Nakon nekog vremena gradi se treći kat koji je prvotno služio kao žitnica, da bi kasnije dobio ulogu stambenog prostora. Prema sačuvanoj staklenoj bucni, rekonstruirano je i originalno ostakljenje prozora na središnjoj kuli. U sjevernom zidu drugog kata sačuvan je srednjovjekovni zahod, što je jedan od rijetkih nalaza ove vrste in situ.

Sredinom XVI. st. oko središnje se kule gradi prsten sastavljen od četiri polukružne kule, međusobno povezane zidom (kurtinom) i ulaznim traktom. Time se obrana grada prebacuje na ovaj građevinski kompleks, čime je promijenjena koncepcija obrane te postignuta njena veća učinkovitost. Prvo su izgrađene dvije zapadne polukule budući da je grad s te strane bio najugroženiji. Ovakve polukružne kule karakteristične su za XVI. st., a svjedoče o već raširenoj upotrebi vatrenog oružja. Pri dnu su kule skošene prema van, čime se sprečavalo potkopavanje ili miniranje ziđa, a kamenje, vruća voda i smola koji su bili izbacivani kroz izljevnice, odbijali su se na napadača. Konzola s izljevnicama također svjedoči o pripadnosti ovog dijela arhitekture XVI. st. S njihove vanjske strane pruža se kordonski vijenac koji označava razinu tla u unutrašnjosti grada. Na mjestu današnjeg ulaznog trakta sa sjeverne strane situacija je bila drugačija od današnje. Ulazni prostor bio je za jedan travej kraći nego danas, a produljen je u XIX. st.

Južna kula, u kojoj se danas nalazi dvorska kapela posvećena sv. Petru, kao i zid koji ju povezuje s istočnom kulom prvotno su bili za jedan kat niži. Kod nje (na prvom katu) vidljiv je prvobitan raspored strijelnica i malenih prozora – strijelnica, a takvo je stanje izvorno bilo i kod drugih kula. Istočna kula je najveća, a od početka je bila dvokatna.

Za komunikaciju duž obrambenog zida prvotno je služio drveni trijem u razini prvog kata na dvorišnoj strani, koji je kasnije u istočnom dijelu zamijenjen zidanim kamenim arkadama s toskanskim stupićima. O funkciji ovih dijelova saznajemo iz oporuke Petra Ratkaja iz 1585. g. koji svojim potomcima ostavlja dvor podijeljen u šest jednakih dijelova, a takva podjela Velikog Tabora vidljiva je i danas.

U drugoj polovici XVI. st. na palasu se dograđuje renesansna bifora. U ovome razdoblju vjerojatno se dograđuju i kamena stubišta koja su prislonjena uz palas.

Unutarnja jezgra Velikog Tabora bila je ograđena još i vanjskim zidom koji je okruživao čitav plato brežuljka na kojemu se grad nalazi. Dvoru se prilazilo kroz ulaznu kulu na njegovom najzapadnijem dijelu. Južnije od nje nalazio se bastion s artiljerijskim strijelnicama, kojima također svjedoči o aktivnoj obrani grada. Sa južne i zapadne strane platoa nalazila se po još jedna manja kula, no one su danas u arheološkom stadiju sačuvanosti. Unutar vanjskog dijela zidina nalazili su se gospodarski objekti, koji danas u većem dijelu nisu sačuvani.

U XIX. st. dograđuje se ulazni trakt, koji je 1824. g. projektirao arhitekt Bartol Felbinger.⁶ U ovo vrijeme izgrađeno je i novo drveno stubište u središnjoj kuli, koje je 1940. g. zamijenjeno betonskim. U prošlome stoljeću mnogi su prostori zidovima pregrađeni u manje prostorije te su uređeni sanitarni čvorovi.

Arheološka istraživanja

Od nekadašnjeg namještaja koji se nalazio u Velikom Taboru nije sačuvano ništa, a razlog tome je relativno rano izumiranje obitelji Ratkaj koja je živjela u njemu, te kasnije promjene vlasnika.

No, o statusu vlasnika Velikog Tabora i njegovoj imovini koja se nalazila u dvorcu, više informacija možemo dobiti uvidom u rezultate arheoloških istraživanja vršenih na ovome lokalitetu od 1995. g. naovamo. U njima je pronađeno najviše predmeta od keramike, a među manjim fragmentima pronađeni su i cjelovito očuvani pećnjaci te keramičko posuđe. Pećnjaci govore o načinu grijanja kasnosrednjovjekovnog dvorca, a sudeći po njihovoj raznolikosti, vidljivo je da se u Velikom Taboru nalazilo više kaljevih peći. Među primjerima sačuvanog posuđa razlikujemo ono koje je korišteno za pripremu i čuvanje hrane te ono finije izvedbe koje sačinjava skupinu stolnog posuđa. Osim onih keramičkih, sačuvani su i fragmenti staklenih i predmeta od majolike, no ovdje se većinom radi o stranim importima.

U istraživanjima je pronađena i skupina predmeta vezana uz ratovanje koju sačinjavaju vrhovi strelica, kamenih kugli i sl., te uz svakodnevni život na dvoru (igle, udice itd.).