Medieval Wall

Prvi dio: Povijest feudalizma i njegovi najraniji oblici

Krajem 15. st. u francuskom jeziku počeo se upotrebljavati termin féodalité koji je predstavljao zakone i običaje koji su u Francuskoj vrijedili od karolinškog razdoblja do kraja srednjeg vijeka. Ti zakoni bili su karakteristični po vladavini ratničkog sloja, sustavu koji je štitio čovjeka, te nepostojanju javne vlasti. Prvi koji su upotrebljavali riječ „feudalizam“ bili su engleski pravnici u 17. st. Oni su pod tim pojmom podrazumjevali pravni sustav feuda (lena) koji je u to doba jedini preživjeli dio srednjovjekovnog sustava.¹

Kako bi u potpunosti razumjeli feudalizam i njegov razvoj, vratit ćemo se u ranija razdoblja. „Feudalno društvo“ tipično je za društva u kojima je poljoprivreda dominantan tip privređivanja i uglavnom se razvijalo u takvim okolnostima. U doba kada je Zapadno Rimsko Carstvo bilo na izdisaju, život malih zemljoposjednika bio je izrazito težak. U takvim okolnostima oni predaju svoju zemlju Crkvi kako bi se osigurali, a natrag su je dobivali kao dar (beneficium). Oni obrađivači koji nisu imali zemlje ili je nisu imali dovoljno, a htjeli su živjeti od svoga rada kao zemljoradnici, odlazili su baštiniku kojeg bi formalno zamolili (preces) da dobiju zemlju u zamjenu za naknadu. Takav posjed zvao se prekarij.² Dakle, zemlju koja je formalno i pravno u vlasništvu jedne osobe, posjeduje netko drugi. Dok je u rimski zakon dozvoljavao da se prekarij uživa dok davalac to dozvoljava, u franačkom zakonu on postaje svojevrstan oblik posjedovanja zemlje na određen period. Koliko god je ovo važan element u stvaranju feudalnog društva, ono što nazivamo feud bila je posebna vrsta beneficija; dar vazalu u zamjenu za vojnu službu. Upravo čast, vjernost i vojna služba činit će ono što se u srednjem vijeku naziva vazalni odnos.³

Vazal svojevoljno stupa u odnos sa seniorom prema kojem ima određene obaveze i s njim je povezan osobnom lojalnošću. Senior i njegov vazal povezani su vazalskim ugovorom, u kojem se vazal zaklinje na vjernost svom senioru. Uspostava feudalnog odnosa praćena je ceremonijom na kojoj vazal stavlja sklopljene ruke u ruke seniora, a senior sklapa ruke preko njegovih. Dužnost vazala prema svome senioru naziva se consilium, odnosno savjet, te auxilium koja označava vojnu ili rijeđe financijsku pomoć. Zauzvrat je senior dužan vazalu pružiti zaštitu.⁴

Kako bi prikupili sredstva za život i za potrebe vojničke službe koja je obavezna, vazali su davali pojedine čestice zemlje drugim vazalima ili kmetovima direktno. Bez ovog postupka feudalna hijerarhija ne bi bila uzdržavana, a cjelokupna feudalna proizvodnja bila bi znatno manja. Kmetovi u podređen i ovisan položaj dospjevaju prisilom, a kako bi se održali, prisiljeni su unajmiti zemlju od feudalca. U slučaju da žele napustiti zemlju ili se osloboditi, sprečavani su silom. Za ustupljenu zemlju, kmetovi su bili dužni svome gospodaru davati feudalnu rentu, koja se javlja u tri oblika; radna, naturalna i novčana. Iako se ove vrste rente javljaju pojedinačno, radi različitih oblika podavanja i feudalaca koji sve više terete kmetove, nailazimo i na njihovu paralelnu pojavu.

Politički sustav koji je na području zapadne Europe u potpunosti stasao za vladavine Karolinga u 8. st., rođen je kao sinteza dvaju prijašnjih sustava; carskog i barbarskog, u doba kada je dodjela lena s jedne, i uspostava vazalsko – seniorskih odnosa s druge strane, bila povezana. Usporedno s franačkim osvajanjima krajem 8. i početkom 9. st., feudalizam se proširio prema Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, prema istoku Europe u Ugarsku i u neke slavenske zemlje. Normani su ga također prenosili u zemlje koje su osvajali. Tako je dospio u Englesku i na jug Italije. Iz Engleske se proširio u Irsku i Škotsku. Feudalizam se pojavljuje i na Bliskom istoku osnivanjem kržarskih država potkraj 11. st., ali i u Bizantskom Carstvu gdje se pronija javlja kao ekvivalent lenu. Japan i Kina kao velike izvaneuropske civilizacije, u svojoj su povijesti prošle kroz feudalno razdoblje. Japanski feudalizam može se usporediti s europskim, a u Kini se sličan proces javlja već u 2. st. pr. Kr. i zadržava se sve do 20. st. U 12. st. feudalizam je u najrazvijenijim europskim zemljama poput Engleske i Francuske naišao na pritisak od strane različitih društvenih skupina, a stasanjem organiziranog društva feudalni odnosi polako su se počeli zamjenjivati odnosima vladara i njemu podčinjenih. Pod takvim okolnostima feudalizam gubi na značenju kao politička i društvena pojava što do izražaja dolazi u 14. st. Unatoč takvom raspletu događaja, feudalizam je ostavio dubok trag u europskim društvima utjecavši na suvremene političke sustave i njihov razvoj. U konačnici feudalizam je u Engleskoj ukinut u 16. st., u Francuskoj 1789., u Rusiji 1861., a u Hrvatskoj 1848. godine.⁵

Langobardski feudalizam

Prilikom osvojenja, Langobardi su Italiju naselili krvnorodbinskim zajednicama (farae). Kraljevska vlast i vojvode kao predstavnici langobardske rodovske aristokracije tada su zaposjeli imanja koja su bila u posjedu Carstva, te zemlje velikih zemljoposjednika koji su bili protjerani ili umoreni, dok su rodovske skupine zauzele zemlje manjih posjednika ili napuštena imanja. U procesu formacije langobardskih sela, krvnorodbinske zajednice podjeljene su u samostalne gospodarske jedinice, odnosno velike porodice koje su se sastojale od tri ili četiri generacije koje su kolektivno obrađivale oranice. Ispaše i šume ostale su zajednički posjed cijele seoske zajednice. No, nedugo po osvojenju gospodarski i društveni odnosi doživljavaju reformu, te je tako 643. godine objavljen „Edikt kralja Rotarija“ kojim krvnorodbinska seoska općina postaje susjedska općina ili marka. Iz navedenog edikta vidi se da su velike porodice, koje su do tada bile osnovne gospodarske jedinice rodovskih sela, raspale na manje porodice jednog bračnog para. Zajednički posjedi velikih porodica dijele se na alodijalna imanja manjih porodica kojima raspolaže otac obitelji, te ih po svojoj volji prodaje, zalaže ili dariva. Šume i pašnjaci i dalje ostaju na raspolaganju svim stanovnicima sela, a njive i livade prepuštaju se stoci cijelog sela kao slobodna ispaša.⁶

Sredinom 7. st. Langobardsko stanovništvo bilo je podjeljeno u četiri grupe:

• Fulcfree et haamund – potpuno slobodni i nezavisni ljudi
• Fulcfree – slobodni, ali ekonomski zavisni ljudi
• Aldiji – poluslobodni ljudi
• Robovi

U vrjeme Rotarijeva zakona fulcfree je bio slobodan, ali ekonomski zavisan čovjek, a u taj položaj bio je doveden zbog osiromašenja (ukoliko je prije bio slobodan i nezavisan čovjek) ili ako je ranije bio rob ili aldij, a od gospodara bi dobio status slobodnog čovjeka. Društveni položaj aldija bio je sličan ropskome. Aldij je imao česticu zemlje koja je bila u vlasništvu njegova gospodara koji odgovara za njega što ga čini pravno zavisnim. Aldij ima i obilježja slobode što znači da može upravljati svojim gospodarstvom i zapošljavati robove, a može i stupiti u brak sa slobodnom ženom što dovodi do gubitka njezine slobode.

Iznad ove četiri osnovne kategorije langobardskog društva postojala je nekadašnja vojno plemenska aristokracija, koja obavlja službe kod najviših nositelja političke vlasti. Kraljevska vlast je imala svoj dvor na kojem su dužnost obavljali službenici poput maršala, majordoma, rizničara, mačonoše itd. Nekim kraljevskim posjedima upravljali su gastaldi koji su imali civilne, vojne i sudske ovlasti, a osim njih postojali su i drugi upravni i sudski činovnici kao što su judices. Zemljoposjede su kao radna snaga obrađivali, robovi, aldiji ili fulcfree. Međutim, slobodne i nezavisne ljude dokumenti 7. i 8. st. označavaju sve češće nazivom arimani ili exercitales. Obilježje ove skupine ljudi bilo je pravo i dužnost da sudjeluju u ratnim pohodima.⁷

Sredinom 8. st. kralj Aistulf zakonskim je propisima zabranio svim oslobođenicima i zavisnim slobodnjacima da ostavljaju svoje gospodare, osim u slučaju da im je posebnom poveljom dano pravo na odlazak. Zemlja je na obradu bila dana slobodnom čovjeku koji nema svojega posjeda na temelju pisanog ugovora (libellus scriptus). Formiranje takvih odnosa rezultat je Liutprandovog zakona iz 727. godine. Libellarius je slobodan čovjek koji od vlasnika zemlje dobiva česticu na obradu uz davanje dažbina. Time zadržava svoju osobnu slobodu, ali prihvaća zemljišnu i sudsku ovisnost o veleposjedniku.⁸

Vezani članci:

• Franački feudalizam