Medieval Wall

U središtu Franačke države za vladavine Karolinga proces pristupanja slobodnih i malih zemljoposjeda u sadržaj velikih feudalnih imanja bio je već gotovo ostvaren u potpunosti. Sačuvani su izvori koji nam govore o organizaciji velikih zemljoposjednika, a najvažniji je svakako Capitulare de villis nastao između 770. i 800. godine. Po uzoru na ovaj propisnik o vođenju i upravljanju rezervatima kraljevskih zemljoposjeda, crkveni i svjetovni velikaši upravljali su privrednom djelatnošću na svojim posjedima. Uz Capitulare de villis, informacije koje opisuju isključivo vlastelinske rezervate daju nam izvori poput uzoraka inventara crkvenih i državnih imanja tzv. Brevium exempla izrađeni između 811. i 813. godine po naredbi kraljevske vlasti. Paralelno s ovim izvorima u Franačkoj nailazimo i na poliptihe, dokumente koji nam prikazuju imovinsko stanje bogatih samostana. Osim što nas informiraju o svojim prihodima, oni opisuju život i rad na zavisnim seljačkim česticama. Najpoznatiji je „Poliptih opatije Saint – Germain des Pres“ koji je 813. godine sastavio opat Irmion. U njemu se detaljno opisuje svako od dvadeset i pet imanja toga samostana rasutih po srednjoj i sjevernoj Francuskoj. Osim rezervatske zemlje sa svim sastojcima, vrstama kultura i zgradama, navedene su i zavisne seljačke čestice, veličina obrađene zemlje u njihovome sklopu, te su opisane dažbine u naturi zavisnih obrađivača.

Jedinica velikog zemljoposjeda proizvodno – organizacijskog karaktera u doba Karlolinga bilo je imanje koje se u dokumentima naziva villa. Opseg takvog imanja varirao je od 200 do 2000 hektara, a svako od njih dijelilo se na dva različita dijela:

• Vlastelinova rezervatska zemlja
• Čestice zavisnih obrađivača¹

Vlastelinova rezervatska zemlja u izvorima je poznatija kao terra indominicata ili terra salica. Na toj zemlji koju je vlasnik imao za samoga sebe nalazio se vlastelinov dvor (curtis); prostor ograđen zidom na kojem se nalazila stambena kuća, ali i nastambe za radnu snagu koja živi i radi na rezervatskoj zemlji. Unutar zida nalazili su se vrt i povrtnjak, a izvan zidina obradive površine vlastelinova rezervata koji je obuhvaćao oranice, livade, vinograde i šume. U sastav rezervata ulazila je i crkva koja je bila pod izravnim vlasništvom i nadzorom vlasnika villae. Osim crkvene zgrade vlasnik je nadzirao i svu njenu imovinu, te zemlju dodjeljenu crkvi od čijih je prihoda svećenik živio. Rezervat je imao i svoj mlin koji je u većini slučajeva bio dan u zakup, a rijeđe je bio iskorištavan od strane vlasnika. Za obradu i iskorištavanje rezervatske zemlje, te prikupljanje naturalnih dažbina sa zavisnih čestica bio je zadužen nadstojnik imanja (villicus). Radna snaga na rezervatskoj zemlji u doba Karolinga bili su i robovi kojih je bilo malo zbog činjenice da su bili vlasnikova posluga na samome dvoru. Oni stanuju u posebnim nastambama unutar zida. Poznati su pod nazivom prebendarii jer su uživali hranu iz gospodarevih zaliha, a ta opskrba zove se prebenda. U nekim slučajevima prebendarii su imali i zasebnu kućicu izvan zidina dvorca, čiju okućnicu su obrađivali žena i djeca dok je on obavljao dužnosti u kućanstvu gospodara.

Jedno imanje, osim rezervata, činila je i čestica, a glavna radna snaga na gospodarevu rezervatu bili su zavisni seljaci s tih čestica. Seljačka čestica iz sastava imanja u izvorima nosi naziv mansus kojega čine stambena kuća s okućnicom kao sjedište, te oranice, livade i vinogradi. Iako ne ulaze u sustav mansusa, šume, pašnjaci i lovišta držaocima čestica davali su se na iskorištavanje besplatno ili uz posebne dažbine.

Osim različitog broja mansusa koji je sezao od nekoliko pa do stotinu, u sastavu ville moglo je biti i mansusa različitog karaktera koji se odnosi na društveno – ekonomski status i podrijetlo njegova držaoca, pa stoga razlikujemo:

• Mansi ingenuiles – odnosno slobodni mansus koji drže potomci nekadašnjih članova slobodnih seoskih općina koji su radi siromaštva bili prisiljeni svoju česticu dati moćnijem od sebe, ali su se pritom zadržali na njenoj obradi pod uvjetom da novom vlasniku te čestice daju ratu u naturi i radu.
• Mansi serviles – čestice koje su držali nekadašnji robovi naseljeni na česticu gospodareve zemlje.
• Mansi lidiles – kategorija mansusa koju su držali nekadašnji germanski poluslobodni ljudi ili liti. Oni vjerovatno potječu slobodnih Germana koji su ratnim zarobljeništvom dospjeli u neslobodan položaj, pa su po formiranju veleposjeda od svojih gospodara dobivali zemlju da je obrađuju uz obavezu da gospodaru daju obrok u naturi.²

Razlike među kategorijama mansusa poznate još u antici očitovale su se po nejednakim obavezama koje su u prvom planu ovisile o društvenom statusu obrađivača. Tako su servi svoje male čestice obrađivali ručnim alatom (motika i lopata), dok su koloni svoje mnogo veće čestice obrađivali uz pomoć stočne zaprege.

U karolinško doba dažbine u naturi bile su sastavljene od točno određenih količina uroda. Osim uroda s polja u te dažbine ubrajala se i stoka (goveda, svinje i ovce). Uvelike raširena bila je i dažbina redovnog karaktera koja je uključivala određen broj kokoši ili druge peradi sa svakog od mansusa, a uz svaku kokoš trebalo je dati i po pet ili šest jaja.

Osim dažbina u naturi, u prijelaznom razdoblju nailazimo na radne dažbine koje se odnose na gotove proizvode rada, te ih možemo podijeliti u dvije skupine:

• Proizvodi od drva koje su držaoci čestica bili dužni davati u obliku ogrijeva i dasaka koje su se koristile u različite svrhe; gradnja staja, izrada motki za vinograde, baklji itd. Ta davanja bila su redovna i godišnja.
• Proizvodi od tkanine (lanene ili vunene) bile su dažbine u tekstilnim proizvodima, a odnosile su se na određene količine platna i sukna. Tkanje je bila obaveza servilnih mansusa. Obavljale su ga žene u radionicama u dvorcu.³

Radne obaveze obuhvaćale su dužnosti koje se nazivaju servitium odnosno služba, a sastojale su se od ratarskih obaveza koje su za držaoca čestice bile najteže, a za vlasnika zemlje najvažnije, manoperaea, poslova koji su se odnosili na održavanje ograda, bunara i zgrada, podvoza (carroperae i angarie) koji je podrazumijevao dopremu i otpremu sirovina i uroda na vlastelinski dvor, odnosno izvan granica villae u neko trgovište ili luku, te od noći (noctes) koje su bili tzv. nepredviđeni radovi na koje nailazimo u bogatim opatijama gdje je ponekad manjkalo radne snage.

Razlike između obaveza ingenuilnih i servilnih mansusa očitovale su se i u naturalnim dažbinama i u radnim obavezama. Dok su naturalne dažbine ingenuilnih mansusa obuhvaćale točno određenu količinu uroda s polja, dažbinu u vinu, te hostilium i carnaticum, naturalne dažbine servilnih mansusa odnosile su se na određenu količinu produkata poljoprivrednog rada koju je je određivao upravnik vlastelinskog imanja oslanjajući se na plodnost žetve i broj sitne stoke obrađivača. Radne obaveze ingenuilnih i servilnih mansusa razlikovale su se se po tome što su prve obuhvaćale obrađivanje oranica, manoperae, carroperae, angariae i noctes, dok su potonje bile mnogo zahtjevnije, a obuhvaćale su tri dana u svakom tjednu pri čemu su mogli biti upotrijebljeni za bilo kakav posao. Osim toga, svaki servilni mansus morao je obavljati još jednu radnu obavezu za vrijeme sezonskih poljoprivrednih radova na rezervatu, koja se očitovala kao noćna straža na curtisu, čuvanje svinja i ovaca, te opskrbljivanje dvora kruhom i pivom.

U drugoj polovici 9. st. pojavljuje se proces specijalizacije mansusa. Obrtnici poput kovača, postolara, tesara i zlatara imali su svoju česticu koju su obrađivali, ali su bili oslobođeni naturalne ili radne obaveze. Za uzvrat bili su dužni vlastelinskom dvoru svake godine isporučiti određenu količinu svojega proizvoda. Slično je bilo i s nadglednicima radova, šumarima i računovođama. Oni su imali po jedan ingenuilni mansus s kojeg nisu davali nikakvu vrstu dažbina osim svoje službe.

Vezani članci:

• Feudalizam