Medieval Wall

Tko su vitezovi

Viteštvo se u Europi javlja s pojavom feudalizma, a svoj najveći razvoj doživljava u razdoblju od 11. do 13. st.¹ Već su Karolinzi povećali broj konjanika u svojoj vojsci, a plaćali su ih davavši im zemlju u vlasništvo. Ratnici su na taj način dobivali posjed, a za uzvrat su se borili za vladara te mu prisezali na vjernost. Imali su pravo ubiranja tzv. viteških nameta od svojih kmetova, a bili su oslobođeni i nekih feudalnih davanja. Svi ovi ratnici koji su se borili na konjima, imali zemlju i bili podložni i vjerni višim vlastelinima, koji su im zemlju dodijelili, bili su vitezovi.²

Viteška obuka počinjala je već u sedmoj godini, kada bi dječak za kojega je bilo odlučeno da će postati vitezom, odlazio kod nekog rođaka, također plemića, služiti kao paž. Osim što je ovdje uvježbavao vještine ratovanja te jahanje, učio se i lijepom ponašanju te uglađenim manirama. Sa četrnaest godina postao bi štitonoša, prelazeći u službu nekog drugog viteza. Tu je učio baratati oružjem, a uz to je brinuo o konju, oklopu i oružju viteza u čijoj se službi nalazio. Mladi štitonoše morali su biti u odličnoj fizičkoj kondiciji. Zato su redovito vježbali, boreći se jedni s drugima. Te vježbe bile su izrazito teške i iscrpljujuće, tako da ih nije mogao svatko svladati. Štitonoša je viteza pratio na turnire, pa čak i u bitke, u kojima mu je pomagao u pripremama i oblačenju oklopa.

Ako bi uspješno prošao svoju obuku mladić je s dvadeset i jednom godinom, na velikoj svečanosti koja je organizirana njemu u čast, proglašen vitezom. Na njoj je, prije samoga proglašenja, okupljenima morao pokazati svoje vještine.³ Inauguracija je bila osobito svečana, započinjala je oblačenjem oklopa u prisutnosti kuma, najčešće pomno odabranog bliskog rođaka.⁴ Tada je dobio oružje te posebne oznake viteštva, pojas, zlatne mamuze i grb s geslom. Pripravnik je polagao zakletvu kojom se svom senioru (grofu, vojvodi ili vladaru) obvezao na vjernost i hrabrost. Udarcem mačem po ramenima i glavi označavalo se kako je postao vitezom.⁵

Viteška oprema

Budući da se borio na konju, svaki vitez u vlasništvu jemorao imati barem jednog. Služio mu je za ratovanje, borbe na turnirima, putovanja te prijenos opreme. Konji su u to doba bili izuzetni skupi, a najcjenjeniji su bili oni iz Italije, Francuske i Španjolske.⁶

Kako bi se zaštitili od udaraca tokom bitke, vitezovi su nosili oklope. U početku su to bili panciri sastavljeni od mnogo malih, međusobno povezanih metalnih prstenova. Jedna pancirna košulja težila je između devet i četrnaest kilograma.⁷ Od 15. st. u upotrebu ulaze pločasti oklopi. Iako se za njih često misli kako su bili teški i kruti, te time i problematični za nošenje, to zapravo nije istina. Oružari koji su ih izrađivali, radili su ih vrlo promišljeno kako bi u njima kretanje bilo što jednostavnije. Tajna je u izradi pločica, koje su se mogle pokretati jedna s drugom onako kako se vitez pomicao. Međusobno su bile povezane zakovicama koje su omogućavale njihovo kretanje.⁸ Oklop se mogao obući i skinuti u nekoliko minuta, a u tome je vitezu pomagao njegov štitonoša.

Najvažnije oružje koje su vitezovi nosili bio je mač, koji je kroz vrijeme mijenjao svoj oblik, ovisno o oklopu koji se u tom razdoblju nosio. Osim njih vitezovi su u borbi mogli koristiti sjekiru, koplje, bodeže, lukove itd.

Iako su pravila viteštva nalagala da pobjednici u bitkama budu uljudni prema poraženima, to se nije odnosilo i na njihovu opremu. Tako su redovito nakon bitaka plijenili konje, oružje i oklope svojih suparnika, što je bio značajan dio njihovih prihoda.⁹

Viteški turniri

Osim u bitkama, vitezovi su se borili i na turnirima, koji se organiziraju od 11. st., a uz to što su bili zabava za okupljene, služili su i kao svojevrsna vježbališta za ratovanje. U lažnoj bitki koja se organizirala na turniru, sukobile bi se dvije ekipe. Nakon njena završetka, poraženi su pobjednicima morali prepustiti svoje konje i oklope. Kasnije se javljaju i druga natjecanja, kao što su viteški dvoboji ili borbe na nogama.¹⁰

Viteški dvoboji u kojima se dva viteza bore kopljima jašući na konju, pojavili su se u 13. st. Vitezovi bi pojurili najvećom brzinom jedan prema drugome, pokušavajući se kopljima međusobno zbaciti iz sedla. U početku su koristili oštra koplja, no kasnije su ih zamijenili onima otupljenih vrhova. Ovakve borbe sa tupim kopljima nazivale su se „dvobojima mira“. U 15. st. uvedena je drvena ograda koja je razdvajala strane na kojima su se borili vitezovi, a spriječavala je i moguće sudare.¹¹ Nakon dvoboja kopljima, borba se mogla nastaviti na nogama, a vitezovi bi se nastavili boriti mačevima, sjekirama ili batinom. Svaki od natjecatelja imao je određeni broj udaraca koje je smio uputiti svom protivniku. Za vrijeme dvoboja u blizini natjecatelja stajali su naoružani ljudi, spremni da ih razdvoje ako se previše unesu u borbu.¹²

Postojao je i viteški dvoboj na vodi, u kojima su se sukobljavali vitezovi raspoređeni u dva čamca. Ekipe bi veslale jedne prema drugima, a na pramcu čamca stajao je vitez koji je svog suparnika kopljem pokušavao izbaciti iz ravnoteže.¹³

No, nisu svi dvoboji bili natjecateljskog karaktera, budući da su se ponekad optužbe za ubojstvo ili izdaju rješavale borbom. Smatralo se da će Bog pomoći nevinome, te bi se borilo dok jedan natjecatelj ne bi bio ubijen ili se predao, no i tada bi bio kažnjen smrću.¹⁴

Odlazak u lov

Lov je bio jedna od omiljenih zanimacija ondašnjeg plemstva, a osobito vitezova. Također je bio dobra vježba za ratovanje, te osobito koristan za uvježbavanje baratanja lukom i strijelom. Osim toga, pribavljao je i svježe meso, a služio je i kao mjesto društvenog okupljanja, pa je bio izuzetno omiljen među pripadnicima plemićkog staleža. Lovci su koristili luk ili samostrijel, a lovila se sva divljač, od jelena, veprova, zečeva, pa do raznih vrsta ptica. Osobito je bilo popularno sokolarenje, koje je njemački car Fridrik II. Sokolar toliko volio da je sredinom 13. st. napisao knjigu o toj temi. Lovcima su od velike pomoći bili i posebno uvježbani lovački psi o kojima su brižno skrbili. U slučaju ozljeda, psi su se liječili ljekovitim travama, a uspješno su se sanirali i lomovi kosti te išćašenja.¹⁵

Kraj viteštva

Oko 1500. g. dolazi do promjene u strukturi dotadašnjih vojnih postrojbi. Najvažniji dio svake vojske sada postaju dobro utrenirani disciplinirani pješaci, koji pomalo potiskuju teško naoružane i oklopljene konjanike. Dolazi i do promjene u regrutiranju vojnika. Sve više se unajmljuju plaćeni dobro utrenirani profesionalni vojnici, a sve je manja potreba za vitezovima, koji i na bojnom polju prestaju biti djelotvorni. Ne treba zaboraviti niti na pojavu vatrenog oružja, koje je bilo kobno i vrlo razorno za oklope vitezova.

Viteštvo u 16. i 17. st., prestaje biti titula koja se prenosila s oca na sina. Ono sada postaje tek usmena čast koju je vladar dodjeljivao ljudima kojima je želio dati nekakvo priznanje. No, ona više nema veze sa ratovanjem.

Vezani članci:

• Srednjovjekovno oružje