Medieval Wall

Tradicija izrade brončanih vratnica seže još u doba antike. Jedan od rijetkih primjeraka iz starog Rima su masivna brončana vrata s Panteona u Rimu, koja datiraju iz oko 125. g. U periodu kasne antike brončane vratnice se postavljaju na ranokršćansku baziliku Santa Sabinu u Rimu i na crkvu Sant Ambrogio u Milanu.

U narednom periodu brončane vratnice se uglavnom izrađuju u Bizantu, od kojih se neke importiraju na Zapad (velik ih je broj sačuvan u Italiji). Ovo je zatim potaknulo tradiciju izrade brončanih vratnica po Italiji (primjerice u Veroni, Beneventu, Monrealeu i Pisi) tokom XI. i XII. st.¹

Ranije brončane vratnice rađene su kao ukrasne ili ravne ploče s urezanim amblemom, monogramom, križem ili nekim drugim prikazima, koje bi se zatim postavljale na drvenu jezgru. Novost donose vratnice iz Hildesheima (originalno na crkvi sv. Mihaela, danas na katedrali u istome gradu) koje su izlivene u jednom djelu, postupkom izgubljenog voska, a na kojima se pojavljuje i figuralni ukras.

Bronca

Bronca je legura bakra s cinkom ili kositrom, u omjeru koji varira ovisno o vremenu, regiji, pa i radionici u kojoj je djelo nastalo.² Legure s većim omjerom kositra ili cinka su u tekućem stanju mnogo fluidnije, te omogućuju postizanje najfinijih detalja pri izlijevanju u kalup. Omiljena je među majstorima jer je vrlo jednostavna za obradu, a opet je dovoljno čvrsta i otporna na vremenska prilike.

Lijevana bronca može se ukrašavati tehnikama graviranja, ulaganja, emajliranja, pozlatom… Kada se koristi za izradu vratnica, brončane ploče ili pojedine skupine panela mogu biti osigurane drvenim okvirom, pa se vratnice mogu odliti kao cjelina, odnosno u jednom komadu.

Metoda izgubljenog voska

Pri izradi skulptura od bronce u srednjem vijeku, postojao je uobičajeni postupak poznat kao cire perdue ili „metoda izgubljenog voska“. Prvi korak bila je izrada skulpture od voska, koji bi se zatim prevukao slojem gline ili gipsa. Zagrijavanjem kalupa vosak bi se otopio ostavljajući šupljinu koju bi se zatim napunilo rastopljenim metalom. Na kraju bi se odljev polagao u pijesak kako se ne bi slomio. Ovo je bio vrlo nepredvidiv i potencijalno skup proces, jer su se pogreške mogle ispraviti samo ponovnom izradom voštanog modela.³ O ovom postupku sačuvan je zapis na brončanoj kvaki u obliku lavlje glave na katedrali u Trieru koji kaže: „Ono što je vosak napravio, vatra je uzela, a bronca prikazala“.⁴

Skupina talijanskih vratnica

U Italiji u XI. st. nalazimo čak šest monumentalnih brončanih vratnica. Sve su rađene ili u Bizantu ili po uzoru na bizantske. Margaret English Frazer u svom članku Church Doors and the Gates of Paradise: Byzantine Bronze Doors in Italy, u kojem piše o brončanim vratnicama XI. i XII. st. u Italiji, kaže da Talijani po uzoru na Bizant rade vratnice koje simboliziraju vrata Raja. Kada se sagledaju svi primjeri može ih se podijeliti u četiri grupe, prema „putovima“ preko kojih su se nadali da će vrata Raja biti dosegnuta i otvorena. To se može dogoditi zagovorom Djevice i svetaca Kristu (Amalfi, Atrani, Venecija), apostolskim primjerom (Rim), vodstvom arkanđela (Monte Sant´Angelo) ili novim rođenjem u Kristu putem krštenja (Salerno).⁵

Amalfi, Katedrala sv. Andrije

Brončane vratnice s katedrale sv. Andrije u Amalfiju, koje potječu otprilike iz 1060. g., sastoje se od dvadeset i četiri pravokutnih polja. Središnja četiri ukrašena su umetnutim srebrnim figurama Krista, Bogorodice, sv. Andrije i sv. Petra. Na ostalih dvadeset polja prikazani su lisnati križevi. Bogorodica se nalazi lijevo od Krista, s rukama podignutim u molitvi. Ona predvodi molitve sv. Andrije i sv. Petra za duše svih koji ulaze u ovu crkvu. Margaret English Frazer povezuje prikazane likove s lisnatim križevima prikazanim na ostalim poljima. Kaže da uspjeh Bogorodičinih i svetačkih molitvi ovisi o Kristovoj žrtvi na križu, koja je otvorila put ljudskom spasenju. Raspeće je na vratima simbolično prikazano lisnatim križem. On predstavlja drvo života – instrument ljudskog spasenja. Na kraju zaključuje da se lisnati križevi javljaju na mnogim bizantskim vratnicama, na relikvijama pravog križa, sarkofazima…⁶

Vratnice je katedrali poklonio bogati trgovac Pantaleone iz Amalfija koji je živio u Konstantinopolu. Bio je vrlo uspješan poduzetnik koji je sa svojim ocem vodio trgovinu između Amalfija i Konstantinopola. Osim ovih, talijanskim crkvama pokloniti će još neke vratnice, o čemu će riječi biti kasnije. Posvetio ih je svom svecu zaštitniku za oproštenje svojih grijeha, te spasenje svoje duše. Vratnice je u Konstantinopolu izradio majstor Šimun Sirijski.

Venecija, Bazilika sv. Marka

Južni portal na crkvi sv. Marka u Veneciji također ima brončane vratnice koje spadaju u razdoblje kojim se ovdje bavimo. Nekada su nazivane i portalom sv. Klementa. Vratnice su izrađene u Konstantinopolu oko 1080. g. za nepoznatog donatora.⁷ Sastoje se od dvadeset i osam panela na kojima se nalazi po jedna figura. Sadržavaju prikaze Krista, Bogorodice, svetaca, dva križa na bazi od tri stepenice ispod lukova, te četiri dekorativna životinjska i biljna motiva. Paneli su danas izmiješani, te nisu postavljani redoslijedom kako su bili u originalu. Međutim, kada se Bogorodica i Krist smjeste na vrh vratnica, između dva križa, a sveci se poredaju po njihovoj hijerarhiji u crkvi, dobivamo redoslijed bizantske hijerarhije – s tri reda apostola, jednim redom crkvenih otaca, te naposljetku, redom svetaca – ratnika.⁸

Vrata u Amalfiju, Atraniju i Veneciji prikazuju teme koje predstavljaju ulaz na sveto tlo. Njihova dekoracija s prikazom posredništva Bogorodice i svetaca, povezana je s istovjetnima na portalima crkava i svetišta u Konstantinopolu.

Rim, San Paolo fuori le mura

Brončane vratnice crkvi je poklonio Pantaleone iz Amalfija 1070. g., posvetivši ih sv. Pavlu kako bi mu otvorio vrata vječnoga života. Ikonografija se bazira na učenjima sv. Pavla o Kristovoj preobrazbi i uskrsnuću, jer će ona voditi Panteleonea do vrata Raja.⁹ Na njima se vidi druga shema dekoracije na vratnicama u Italiji, koja se bazira na primjeru i savjetu apostola. Vratnice su podijeljene u četiri dijela, od kojih svaki ima po dvanaest panela koji su ukrašeni umecima od srebra i patine. Prikazane su slijedeće teme: dvanaest gozbi od Navještenja do Silaska Duha Svetog, dvanaest proroka drži svitke sa svojim proročanstvima, dvanaest apostola (panel sa sv. Pavlom uključuje i prikaz Krista i sv. Pantaleonea), te dvanaest scena smrti i mučeništva apostola. Na vratnicama se još nalaze dva panela s lisnatim križevima, dva s prikazima orlova i dva s posvetnim natpisima.

Vrata ukrašena ciklusom gozbi nisu bez uzora u Bizantu – tijekom srednjeg bizantskog razdoblja prizori iz Kristova života, često po dvanaest, su povezivani s različitim dijelovima liturgije. Oni su se prikazivali na ikonostasima, pa se ovdje vidi poveznica između dekoracije na vratima i na ikonostasu.¹⁰

Monte Sant’Angelo, Monte Gargano

Ovdje je prikazan treći ikonografski plan za ulazak u Raj, na vratnicama u Italiji. Izrađene su u Konstantinopolu 1076. g., vjerojatno za istog Panteleonea koji je poklonio vratnice katedrali u Amalfiju. Prikladno ih je posvetio arkanđelu Mihaelu, pošto se nalaze na ulazu u njegovo najvažnije hodočasničko mjesto u zapadnoj Europi. Vrata su podijeljena na dvadeset i četiri polja, na dvadeset i tri su prikazana anđeoska dijela iz Starog i Novog Zavjeta, a na onom jednom preostalom nalazi se zavjetni natpis. Na lijevom krilu vratnica prikazani su događaji prije Kristova rođenja, počevši s izbacivanjem vraga iz Raja, te završivši s navještenjem Zahariji. Na desnom krilu prikazana su Mihaelova djela nakon rođenja Krista. Ovdje su prikazana i tri lokalna čuda: Mihael se ukazuje Lovri, biskupu Siponta (u vezi sa svečevom grobnicom ovdje), pomaganje sv. Martinu iz Toursa u uništavanju poganskog hrama, te krunjenje sv. Cecilije i Valerijana. Bez obzira na njihov prototip, vrata u Monte Sant’Angelu vode hodočasnike u svetište s porukom spasenja: kršćanin, koji će se voditi za vjerom ovdje prikazanih svetaca, biti će vođen od arkanđela Mihaela kroz preokrete zemaljskog života, što će ga konačno dovesti u Raj.¹¹

Bizantske i Italo-bizantske vratnice u Italiji pokazuju vjernicima različite putove kojima mogu doći do vrata Raja: posredovanjem Bogorodice i svetaca, savjetom apostola, vodstvom arkanđela, te novim rođenjem putem krštenja u Kristu. Svaki od njih pokazuje i prethodnu Kristovu žrtvu, koja je simbolično prikazana križevima na vratima. Samo preko Krista se može doći u Raj, zato što on jest vrata Raja:

„Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spasit će se:
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.“ (Ivan 10, 9)¹²

Monte Cassino

Vratnice u Monte Cassinu sastoje se od četrdeset i dva polja. U najnižem redu nalaze se dva zavjetna natpisa, flankirana lisnatim križevima. Na njima je zapisano ime donatora, Maurusa Amalfija, te 1066. – godina nastanka. Iznad njih nalazi se još trideset i šest polja (po osamnaest na svakoj strani) na kojima su popisani samostanski posjedi.

O nastanku ovih vratnica sačuvan nam je zapis u djelu „Chronica monasterii Casinensis“ koje je pisao Leon iz Ostije, samostanski arhivist i bibliotekar za vrijeme opata Deziderija (1058.-1087., od 1086. papa Viktor III.) i njegova nasljednika Oderisiusa I. Leon piše da nakon što je 1065. g. opat Deziderije otišao u Amalfi, toliko su mu se svidjele brončane vratnice na njihovoj katedrali, koja su bila izrađena u Konstantinopolu, da je odlučio i sam naručiti vratnice za svoju opatiju, iz toga grada.¹³ Ovdje se ne spominje ime donatora Maurusa (oca Pantaleonea, donatora vratnica za katedralu u Amalfiju), kao što je to slučaj na samim vratnicama.

Iako su vratnice u Amalfiju bile svojevrstan uzor ovima u Monte Cassinu, kada ih međusobno usporedimo vidimo da one nemaju gotovo nikakvih sličnosti. Izuzetak su jedino lisnati križevi koji se pojavljuju i na jednim i na drugim vratnicama.

Današnje vratnice nisu u cijelosti sačuvane iz vremena svog nastanka. Dvadeset od trideset i šest panela potječe iz radikalne obnove vratnica za opata Oderisiusa II. (1123.-1126.). Na kasnijim poljima slova su ispunjena srebrnim umecima. Ostalih šesnaest polja je nešto manjeg formata, a slova im nisu ispunjena. Herbert Bloch u svome članku Origin and Fate of the Bronze Doors of Abbot Desiderius of Monte Cassino želi dokazati da ta polja potječu sa sporednih vrata koja su vodila u brodove bazilike. Smatra da su ona možda nešto kasnija od ovih glavnih, ali da vjerojatno spadaju u Oderisiusovo vrijeme. Ranija teorija je govorila da su možda nakon potresa 1349. g. zamijenjeni izgubljeni paneli, što je H. Blochu neprihvatljivo.

Nakon oštećenja vratnica u Drugom svjetskom ratu, otkriveno je da neka polja na svojim pozadinama imaju likove apostola. Većina autora¹⁴ smatra da su ona bila dio Deziderijevih vratnica iz Konstantinopola.

Vratnice iz Monte Cassina tokom stoljeća pretrpjela su mnoga oštećenja, prvo kada su paneli bili okrenuti i ispisani između 1123. i 1126., zatim u potresu 1349. g., pa tijekom desetljeća skladištenja, te konačno tijekom bombardiranja 1944. g.¹⁵

Primjeri brončanih vratnica na europskom sjeveru

Hildesheim, Crkva sv. Mihaela

Crkva sv. Mihaela u Hildesheimu počela se graditi 1001. g., kripta je posvećena 1015. g., a u tu godinu se datiraju i brončane vratnice, koje su se nalazile na glavnom ulazu u crkvu, a danas su postavljene na katedralu u ovom gradu.¹⁶

U Hildesheimu se nalaze jedne od najpoznatijih i najvažnijih brončanih vratnica ovog perioda. Naručio ih je nadbiskup Bernward iz Hildesheima, koji je bio učitelj Otona III. i kapelan carskoga dvora, za crkvu sv. Mihaela. Bernward je u Mainzu bio pomoćnik đakona za vrijeme izgradnje velike Willigisove katedrale. Biskup Hildesheima bio je od 993. do 1022. Neki njemački povjesničari umjetnosti vjeruju da je Willigisova crkva (978. do 1009.) bila uzorom crkvi sv. Mihaela.¹⁷

One su prve dekorirane brončane vratnice odlivene u jednom komadu, na Zapadu od Rimskog vremena.¹⁸ Ovdje zamjećujemo i obnovljene težnje umjetnika prema prikazivanju figuralne skulpture u sjevernoj umjetnosti. Prijašnje brončane vratnice s ovog područja, kao što su vratnice Karla Velikog za njegovu kapelu u Aachenu ili one nadbiskupa Willigisa za katedralu u Mainzu (izgorila 1009.) bile su jednostavne brončane ploče.

Nadbiskup Bernward, za svog života je nekoliko puta posjetio Rim. S Otonom III. Rim je posjetio 1001. g., te je neko vrijeme živio u palači mladog cara na Aventinu, blizu crkve Santa Sabina.¹⁹ Moguće je da su mu kao uzor za izgled njegovih vratnica, poslužile drvene vratnice sa Sv. Ambrogia u Milanu ili one sa crkve Santa Sabine u Rimu, oboje iz IV. st.

Izgleda da je na vratnicama radilo više umjetnika, ali su napravljene prema crtežu koji je napravio jedan umjetnik, ili neki od kipara. Vidljivo je da je osoba koja je osmislila njihov izgled poznavala ciklus iz Knjige postanka, iz Biblije koja je izrađena u karolinškoj školi u Toursu, što se primjećuje kod izmjenjivanja figura, stiliziranog drveća, te u vertikalno postavljenim scenama. Također je bila upoznata i sa ciklusom Novog Zavjeta, kao što je primjerice onaj u Codex Egbertiju.

Vratnice se sastoje od šesnaest polja, od kojih se na svakim vratima nalazi njih osam. Na jednom krilu su prikazane scene iz Knjige Postanka, a na drugom iz Kristova života. Kod oba se vidi jasno ugledanje na cikluse u minijaturama, pozivajući se na dugu karolinšku tradiciju, sa slabim osjećajem za prostor, ne samo u organizaciji pojedine scene, nego i u načinu na koji su gornji dijelovi forme trodimenzionalno izbačeni u prostor, te u različitim planovima na površini reljefa. Kao i u svim otonskim kopijama kasnoantičkih i karolinških modela, forme su postale kompaktnije, izdužene, grube u konturama, te, iako je postignut mali napredak u tome da se napravi razlika između glavnih i sporednih likova u sceni, napetost između likova postala je mnogo naglašenija (primjerice u sceni Susreta Krista i Marije Magdalene nakon Uskrsnuća gdje radnja padanja Marije Magdalene pred Kristove noge, stvara „naprezanje“ s uzdižućim pokretom Krista). Kada promatramo figure, točnije gornju trećinu njihovih tijela, koja je trodimenzionalno izbačena u prostor, dolazimo do zaključka da su one pod utjecajem stila odvojenih glava koje smo već susretali na rimskim spomenicima kao što je primjerice Trajanov stup.

Vrata prate strogo organiziran ikonografski program. Na lijevim vratima nalazi se osam ploča s prikazima iz Geneze; od gore prema dolje to su: Stvaranje Eve, Predstavljanje Eve Adamu, Iskušenje, Bog optužuje Adama i Evu, Progon iz Rajskog vrta, Adam obrađuje zemlju, a Eva podiže djecu, Ponuda Kainu i Abelu, Kain ubija Abela. Na desnim vratima prikazi se čitaju obrnutim smjerom (od dolje prema gore), a prikazane su scene iz Kristova života. To su: Navještenje, Rođenje, Poklonstvo kraljeva, Prikazanje u hramu, Krista odvode pred Pilata, Pribijanje na križ, Tri Marije na grobu i Noli me tangere. Ovi narativni prikazi iz Starog i Novog zavjeta po horizontalnoj su liniji simbolično povezani. Primjerice, scena gdje Bog uzima Adamovo rebro da bi stvorio Evu u ravnini je s Kristovim ukazanjem na grobu nakon Uskrsnuća, čime se aludira na to da duh ponovno poprima opipljivi oblik.

Augsburška katedrala

Ove vratnice nalazile su se na južnom portalu, no danas su pohranjene u Dijecezanskom muzeju i zamijenjene modernim brončanim vratnicama Maxa Fallera, postavljenim 2000. g. Sastoje se od trideset i pet polja, a u svakom je smještena po jedna figura, iako više figura (pa tako i polja) zapravo čini jednu scenu, tako da je njihovo čitanje ponekad poprilično otežano. Na jednoj strani prikazane su scene iz Starog zavjeta: Stvaranje Eve i njeno predstavljanje Adamu, Rajski vrt sa zmijom, Mojsije pretvara svoj štap u zmiju, Aaronovo čudo nad štapovima Egipćana, Samson ubija lava i Samson i Filistejci. Na drugoj strani prikazane su parabole iz Novog Zavjeta: Žena koja je izgubila komad srebra, Rajske ptice, Vinogradar; te Kristovi preci iz Starog zavjeta, uključujući Melkisedeka, Mojsija, Aarona, Davida, Judu Makabejca i proroke.

Tek nekoliko scena na njima se može identificirati kao da su nepogrešivo biblijskog konteksta. To su: Samson ubija lava, Samson i Filistejci, te dvije scene iz Knjige Postanka. Ostali prikazuju svećenike, kraljeve, vojnike, žene kako hrane ptice, ljude kako jedu grožđe, kentaure, lavove, zmije, medvjede. Za deset od trideset i pet ploča možemo reći da se javljaju kao duplikati, ali ipak se ne može reći da su napravljeni od istoga kalupa.

Zaključak

Velik broj brončanih vratnica koje nalazimo u Italiji, a potječu iz ovog vremena, nastale su upravo u Bizantu. Ako su i nastale u nekom od talijanskih gradova, onda su bile pod izrazitim bizantskih utjecajem.

Druga skupina brončanih vratnica, od kojih su ovdje navedena dva primjera, potječe s europskog sjevera. To su vratnice iz Hildesheima i Augsburga. Na njima vidimo nove tehnike izrade brončanih predmeta (odljev tehnikom izgubljenog voska), kao i ponovnu težnju k prikazivanju ljudskog lika. Po tome su nam Bernwardove vratnice iz Hildesheima jedan od najvrednijih brončanih predmeta uopće.

Iako se na vratnicama ponegdje javljaju reljefni figuralni motivi, još uvijek su to u velikoj mjeri vrlo plitki reljefi. Njihove uzore susrećemo na pomalo neobičnom mjestu – u iluminiranim rukopisima. Biblijske scene i likovi tako se prenose iz slikarskog u kiparski medij, stvarajući nov likovni izraz na brončanim vratnicama.

Srednjovjekovne brončane vratnice danas su nam sačuvane u relativno malome broju. Razlog tome je to što su kroz povijest metalni predmeti bili osobito skloni uništenju, jer su često bili rastopljeni. od dobivenog materijala radili bi se novi predmeti ili češće – oružje. Izrada vratnica od bronce nastaviti će se i u slijedećim razdobljima, a neke od svojih najpoznatijih i najznačajnijih primjera, dobiti će u razdoblju renesanse.