Križarski ratovi
U Svetu Zemlju, te na mjesta Kristova života i muke hodočastilo se od prvih stoljeća kršćanstva. S njenim osvajanjem od strane muslimana, narušila se sigurnost kršćanskih putnika. Kod europskih vladara javlja se ideja o preosvajanju svetih mjesta od nevjernika, te papa šalje poziv na križarski rat. Križarski ratovi trajali su od kraja XI. do kraja XIII. st. Ne samo da su mobilizirali kršćanske mase Zapada, nego su i otvorili novi prostor za trgovinu, putovanja te dodire različitih kultura. To je bilo vrijeme cvata viteštva, te ne čudi što se taj ideal srednjovjekovnog čovjeka stopio s jednim drugim idealom: monaštvom. Taj dvostruki poziv ostvarivali su viteški redovi, a templari su bili jedan od najistaknutijih među njima.1
Osnutak Templarskog reda
Viteški red templara osnovan je 1119. g. u Jeruzalemu na inicijativu dvojice francuskih vitezova Hugesa de Payensa i Geoffraya de Saint-Omera. Njihova ideja bila je da se osnuje viteški red koji će štititi hodočasnike koji dolaze u Jeruzalem od muslimanskih napada. Jeruzalemski kralj Baudoin II. dao im je na korištenje palaču uz nekadašnji Salomonov hram prema kojem su se braća nazvali vitezovima hrama Salomonovog (Fratres militiae Templi Salomonis) ili ukratko templari.2 U prvih devet godina postojanja broj templara polako se povećavao, te ih je 1128. g. bilo četrnaest. Iste su godine službeno priznati od Svete Stolice na koncilu u Troyesu. Za kodeks po kojem će živjeti kao redovnici, templari su uzeli Pravila sv. Benedikta. Nakon službenog priznanja od Svete Stolice, viteški red templara brzo je rastao. 
Pristupao im je sve veći broj plemića, a dobivali su i brojne donacije, uglavnom u vidu zemljišnih posjeda. Sveti Bernard je sudjelovao u izradi templarskih pravila sažetih u 75 članaka, koja su bila slična pravilima cistercitskog reda, iz kojeg je bio njihov autor. Pravilima je bila propisana odjeća i oprema, ponašanje viteza od buđenja do molitve prije spavanja, unutarnji ustroj reda i ponašanje u ratu. Papa Inocent II. je 1139. g. potvrdio instituciju reda templara svojom bulom „Omne datum optimum“. Otad se templarski red još brže širio, tako da je 1147. g. samo u Jeruzalemu brojio 350 vitezova i oko 2000 braće u raznim službama.3
Širenje i razvoj reda
Iz Jeruzalema se templari šire Europom, te u Parizu osnivaju svoje prvo europsko središte, koje s vremenom postaje i sjedište templarskog reda. Nakon toga širom Europe osnivaju svoje templarske pokrajine.4 Širenje mreže templara po europskim zemljama pospješila je i činjenica, što su i sami uvidjeli, da u Svetoj Zemlji nemaju dovoljno mogućnosti djelovanja i egzistencije, pa su već 1147. g. osnovali sjedište u Parizu. Dolaskom u Europu postali su jedan od redova zapadnog kršćanstva, ali s posebnom prednošću: uz standardne kreposti redovnika (poslušnost, čistoću, siromaštvo) imali su i onu najmoderniju u tadašnjem društvu: viteštvo. Zato je i njihovo naglo širenje Europom u drugoj polovici XII. i XIII. st. potpuno razumljivo.5
Viteški red templara imao je i vrlo određenu unutarnju hijerarhiju. Svaka je pokrajina imala poglavara koji se zvao magistar. Sve pokrajine i sva imovina bili su podložni „generalnom kapitulu“, skupu poglavara koji je jedini imao ovlasti određivati poglavare pojedinih pokrajina. Na čelu Reda stajao je veliki magistar („veliki meštar“). Drugi po časti bio je senešal koji je zamjenjivao velikog magistra. Maršal je bio vrhovni vojni zapovjednik.6
Pripadnici viteškog reda templara dijele se u više skupina: vitezovi templari, serežani, turkopuli, te braća koja ne nose oružje (zanatlije, liječnici, kuhari, administratori i ostali). Vitezovi templari mogli su postati samo pripadnici višeg plemstva. Nosili su bijele tunike kao znak čistoće. Godine 1147. papa Eugen III. udijelio im je pravo nošenja crvenog križa kao znaka mučeničke krvi. Osim na tunici, križeve su isticali i na štitovima. Od opreme su imali žičanu košulju, kacigu, štitnike za potkoljenice, navalno koplje, mač, turski mlat, štit i tri noža različite dužine. Serežani su bili ratnici templarskog reda bez statusa viteza. Za razliku od vitezova nosili su crne tunike sa crvenim križem. Na glavi su nosili kacige, a štitovi su im bili crne boje sa crvenim križem. Od streljačkog oružja imali su samostrele. Kroz dva stoljeća postojanja, templari su razvili prepoznatljivo znakovlje u kojem su se isticale tri boje: bijela, crna i crvena. Crna boja predstavljala je redovništvo i na zastavama se nalazila na gornjem polju. Bijela boja je označavala duhovnu čistoću, a crveni križ je simbolizirao krv Kristovu.
Osim što su se borili protiv nevjernika i štitili hodočasnike, templari su razvili bogatu gospodarsku djelatnost. Bavili su se bankarstvom, te posuđivali novac uz kamate. Plaćale su im se duhovne i svjetovne usluge. Radili su i kao državni službenici, odnosno često su bili u službi papa i kraljeva. Bili su izuzetno pouzdani, jer su radili u interesu svoga reda, a ne u interesu pojedinih dinastija. S vremenom su postali moćniji i bogatiji od bilo kojeg vladara, te si time priskrbili brojne neprijatelje.
Ukinuće reda
Na vrhuncu moći templari su imali više od devet tisuća posjeda, a spominje se i brojka od tri tisuće burgova, utvrda i drugih zgrada. Red je brojio dvadeset tisuća vitezova. Samo u Templu, sjedištu reda u Parizu nalazilo se oko četiri tisuće vitezova i druge braće. Svrha postojanja Reda postala je upitna nakon pada Ake, posljednjeg kršćanskog uporišta u Svetoj zemlji 1291. g. Predlagalo se i ujedinjenje viteških redova templara i ivanovaca, no templari ga nisu prihvatili.7
Francuski kralj Filip Lijepi u templarima je vidio smetnju, a trebao je i novac. Želio je i sam ući u templarski red, ali nije bio primljen. Lažno je templare optužio, te ih 13. listopada 1307. g. širom Francuske dao pohvatati i baciti u tamnice. Sto i četrdeset templara u Francuskoj bilo je podvrgnuto najtežim torturama i ubijeno. Sam veliki magistar Jacques de Molay spaljen je na lomači u Parizu 18. ožujka 1314. g. Viteški red templara raspušten je na koncilu u francuskom gradu Vienneu 3. travnja 1312. g. Papa je ipak uspio spasiti imovinu templara od francuskog kralja Filipa Lijepog, te je ona pripala viteškom redu ivanovaca.8
Slijedeći nastavak
- Jeruzalemski kralj Baudoin II. dao im je na korištenje palaču uz nekadašnji Salomonov hram prema kojem su se braća nazvali vitezovima hrama Salomonovog (Fratres militiae Templi Salomonis) ili ukratko templari
- Europsko središte templara bio je Pariz
- Uz svoje zadaće kao što su borba protiv nevjernika i zaštita hodoćasnika, templari su se bavili bankarstvom i posuđivali novac uz kamate
- Na vrhuncu moći imali su više od devet tisuća posjeda, a spominje se i brojka od tri tisuće burgova, utvrda i drugih zgrada. U to vrijeme je red brojio dvadeset tisuća vitezova.
- Lelja DOBRONIĆ: Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1984.
- Lelja DOBRONIĆ: Viteški redovi, templari i ivanovci u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984.
- Lelja DOBRONIĆ: Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Dom i svijet, Zagreb, 2002.
- Mladen HOUŠKA (ur.): Templari i njihovo nasljeđe, 800 godina od dolaska templara na Zemlju sv. Martina (katalog izložbe), Muzej sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina, 2009.
- Barbara FRALE: Templari, Profil, Zagreb, 2010.
- 1 Lelja DOBRONIĆ: Viteški redovi, templari i ivanovci u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., 15.
- 2 Mladen HOUŠKA (ur.): Templari i njihovo nasljeđe, 800 godina od dolaska templara na Zemlju sv. Martina (katalog izložbe), Muzej Sv. Ivan Zelina, Sveti Ivan Zelina, 2009., 7.
- 3 Usp. Mladen HOUŠKA (bilj. 2), 7.
- 4 u Francuskoj (Provansa, Francija-Ile de France, Poitou i Bourgogne), Engleskoj, Španjolskoj (Aragon, Katalonija, Kastilja), Portugalu, Italiji (Toscana, Lombardija, Sicilija – Apulija), Ugarskoj, Hrvatskoj i Njemačkoj (Magdeburg, Mainz)
- 5 Lelja DOBRONIĆ: Templari i ivanovci u Hrvatskoj, Dom i svijet, Zagreb, 2002., 27.
- 6 Mladen HOUŠKA (bilj. 2), 7.
- 7 Mladen HOUŠKA (bilj. 2), 12.
- 8 Mladen HOUŠKA (bilj. 2), 12-13.
Pozdrav.
Oko prestanka reda postoje i drugačija tumačenja. Postoji tumačenje da je templarski red počeo vršiti paganske rituale, pljuvati na krst i da su bili homoseksualci, zbog čega ih je kralj Filip lijepi tužio papi, zbog čega su i spaljeni na lomači. Spaljen je i sam glavni majstor templara.
Mišljenja sam da je ovo tumačenje istinito.
Budući da je kralju Filipu trebala dobra izlika za ukidanje templarskog reda, dao je ovakve optužbe. No, iza toga ipak stoje materijalni razlozi, budući da njegovo financijsko stanje tada nije baš bilo sjajno te se htio domoći templarskih posjeda i bogatstva. Razlozi koje ovdje navodite spadaju u dio teksta: “Lažno ih je optužio…”, dok su njegove prave namjere navedene u prethodnoj rečenici.
Bilo je i suđenje templarima. Nisu oni ubijeni bez suđenja.
Na suđenju je dokazano da su bili učesnici u homoseksualizmu, paganizmu i hulama. Sami su priznali učešće u paganskim ritualima i slično. Zatim su spaljeni na lomači.
Kada je riječ o ukunuću templarskog reda, onda se uglavnom svi povjesničari slažu da je do toga došlo zbog pohlepe francuskog kralja Filipa Lijepog. Međutim, neki potpuno osporavaju svaku mogućnost da bi se oni bavili magijom ili da bi bili naklonjeni istospolnom životu.
Istina je da su ta priznanja dobivena na torturi pod strašnim mukama. Ali isto tako je jasno da nakon pada Jeruzalema red više nema svoj prvotni smisao. Njihovo gomilanje bogatstva je također diskutabilno jer su sami redovnici življeli vrlo skromno (vidljivo iz popisa inventara redovnika i samostana). Novac koji su dobivali od bankarstva, trgovine i obrta korišten je za uzdržavanje velikog broja braće, njihove opreme, gradnje i popravaka samostana – tvrđava i crkava.
Kralj je optužnicu da su braća homoseksualci temeljio na grbu i pečatu na kojemu su prikazana dva viteza na jednom konju. To, međutim, nema veze s njihovom spolnom aktivnošći, to je učinkovita ratnička inovacija koju su vjerojatno vidjeli kod Arapa. Jedan upravlja konjem, a drugi ima slobodne ruke za borbu. Moguće da su neki običaji što se seksualnosti tiče bili i prakticirani, jer je to bilo na Orijentu uobičajeno, kao i možda neke magijske prakse kojih je u to vrijeme bilo i na Istoku i na Zapadu. Neko teološko čistunstvo i izobraženost nije se tada mogla očekivati pa niti od običnih vitezova redovnika.
Premda red više nije imao svoj prvotni smisao, način kako je ukinut više je nego žalosna povijesna činjenica.
Slažem se s erazmusovim komentarom jer postoji više povjesnih dokaza da su optužbe protiv templara sve bile lažne i namjenjene prvenstveno opravdanju ukinuća Reda i pljački imovine, koja je, nota bene, za ono vrijeme, a i dandans bi bila impresivna. Zna se da su 2/3 današnje Hrvatske bili templarski posjedi i tko dse onda ne bi za time polakomio.
Ikarusa pitam kakvo je tp suđenje kada su “dokazi” i “priznanja” dobiveni na neljudskim mukama optuženih. I bolje bi Vam bilo da ne donosite sudove o stvarima koje ne razumijete ili ne poznate dovoljno. Nedavno izašla knjiga talijanske autorice Barbare Frale “Templari” za preporučiti je.