Medieval Wall

Nakon stabilnosti, te čvrste i duge Držislavove vladavine, Hrvatska je opet bila u nekoj vrsti građanskoga rata koji je opasno uzdrmao stabilnost Kraljevstva. Posljedice su bile gotovo pogubne za politiku sjedinjenja s dalmatinskim gradovima. Nemoćni Svetoslav povukao se u Trogir, gdje je sa sinom Stjepanom dočekao dolazak mletačke mornarice koja je iskoristila unutarnje trzavice. Venecijom je u to doba vladala obitelj Orseolo. Agresivni dužd Petar spoznao je činjenicu da je pogodan trenutak za stare mletačke pretenzije, uspostavljanje nadzora nad istočnom jadranskom obalom. Ivan Đakon, kroničar i Orseolov tajnik opisuje nam duždev pohod hrvatskom obalom. S minimalnim otporima biogradske posade i Lastovljana, čitava Dalmacija, a s njom i neki krajevi uže Hrvatske pali su u ruke duždu. Iako je Orseolo bio zastupnik Bazilija II., stvarno značenje njegovog pothvata iz 998. godine bilo je prvo učvršćenje Venecije na istočnoj jadranskoj obali. Svetoslav je u Trogiru sklopio savez s Orseolom, a kao zalog ugovora sklopljen je dinastički brak između Svetosavljeva sina Stjepana i Petrove kćeri Hicele. Na koncu su Svetoslav i sin mu bili prisiljeni povući se u Veneciju, Hicelin dom.¹ Mletačka vlast nad osvojenim prostorom trajala je par desetljeća. Bila je zasnovana na trenutnim autoritetima cara Bazilija II., dužda Petra i njegova sina, također dužda, Otona Orseola i snazi njihove mornarice, a kada se nakon njihove smrti osjetilo pomanjkanje stvarne vlasti na istočnoj obali Jadrana, podložnici su vrlo brzo zaboravili svoje prisege.²

Na hrvatsko je prijestolje 1000. godine došao Krešimir III., a za svog suvladara uzeo je brata Gojislava. Isprva su bili u dobrim odnosima s Petrom Orseolom, kao i s carem Bazilijem II. koji je tada uspješno ratovao sa Samuilom, ali ni punih deset godina nakon smrti mletačkog dužda koji je umro 1009. godine, braća nastavljaju zajedničku borbu za povratak oduzetih gradova kako bi ih oslobodili mletačke vlasti.³ Pod tim okolnostima 1018. godine došlo je do novog pohoda mletačkog dužda. Osjetivši ugroženost mletačkih pozicija u Dalmaciji, Petrov sin i nasljednik Oton (1009.-1024.), ponovo je poveo mornaricu prema Kvarneru kako bi potvrdio dominaciju Venecije. Njegovo brodovlje nije došlo dalje od Raba. Kvarnerski gradovi Rab, Krk, Cres i Osor, od tog vremena ostali su pod vlašću Venecije kojoj je svakako bilo lakše nadzirati otoke nego gradove na kopnu. Pomorski uspon Venecije počeo se sve jače osjećati na istočnoj jadranskoj obali, a nakon vojne Otona Orseola, vidjelo se da Dalmacija više ne djeluje kao jedinstvena cjelina. Presudni trenutak dogodio se za Samuilovog napada, kada je Bizant radi lakše obrane Gornju Dalmaciju organizirao kao zasebnu temu sa središtem u Dubrovniku, a brza i djelotvorna reakcija nakon pogoršanja odnosa s Hrvatima, kojima je oduzeta Dalmacija, bila je razlog više za taj čin.⁴

Nakon propasti Bugarske i utvrđenjem bizantske vlasti u neposrednom susjedstvu južno od Cetine, 1019. godine Krešimir III. i Gojislav priznaju vlast cara Bazilija II., ali samo formalno. Car ih je lijepo primio, bogato nadario te ih odlikovao titulom patricija. Ovo su posljednje vijesti o Gojislavu koji je vjerojatno umro oko 1020. godine.⁵ Bazilijeva moć bila je prejaka da bi se Hrvati upustili u napad na njegove dalmatinske posjede, a uz to, Venecija je upravljala Dalmacijom u ime cara i uz njegovo odobrenje, pa bi rat protiv Venecije značio pobunu protiv bizantskog cara.

U to doba u Veneciji je ojačala opozicija, koja je nezadovoljna nastojanjem Orseola da vlast pretvore u nasljednu prognala Otona i njegove rođake. Ta pobuna bila je signal Krešimiru da napadne Dalmaciju, ali je to ipak učinio prerano. Kako Bazilije II. nije bio voljan prepustiti gradove Hrvatima, poslao je katepana Bazilija Bojoana, koji je naumio obuzdati Hrvate zarobivši Krešimirovu suprugu, ali ih nije trajnije smirio. Uz pomoć Ugra, Hrvati su nastavili s ratom u kojem su ostvarili određene uspjehe, a na ruku im je išlo i slabljenje Bizanta nakon smrti Bazilija II. 1025. godine. Ugarska pomoć se nastavila, a njihovo uplitanje u prilike u Dalmaciji može se protumačiti rodbinskim vezama Arpadovića s Orseolima, odnosno naumom ugarskog kralja da uz pomoć hrvatskog kralja okrenu dalmatinske gradove protiv nove vlasti u Veneciji.⁶

Hrvatska je preživjela krizu nastalu u vrijeme sukoba oko prijestolja zahvaljujući dobroj i poduzetnoj politici Krešimira III. Iako je Dalmacija bila uglavnom izgubljena, Hrvatska se mogla okrenuti nastavku aktivne vanjske politike. To se vidi oko 1030. godine kada Krešimir III. pomaže ugarskom kralju Stjepanu u ratu protiv svetorimskog cara Konrada II., nakon čega dobiva na upravu dio Slavonije.⁷

U to doba na vlast dolazi sin Krešimira III., Stjepan I. u čije je doba Hrvatska ponovno stekla Zadar. Dobre veze Stjepana I. s Ugrima nisu ugrozile državu, ali bitno je napomenuti da su vojske Arpadovića prodirale do mora. Pomogavši urotu karantanskog vojvode, Stjepan je osigurao granicu na sjeverozapadu. Iako pitanje Dalmacije nije riješio, dobro je koristio podijeljenost nekad jedinstvene teme kako bi barem u Zadru osigurao vlast u čemu mu je pomogao njegov rođak i u to vrijeme ugarski kralj, Petar Orseolo (1038.-1041. i 1044.-1046.).⁸

Zahvaljujući nastojanjima kralja Stjepana crkvena je organizacija iznova preuređena. Tada je ponovno uspostavljena funkcija hrvatskog biskupa i to sa sjedištem u Kninu, gradu koji je sve više dobivao na važnosti.⁹ Oko 1042. javlja se hrvatski, odnosno kninski biskup Marko, što nas navodi na pomisao da je navedena biskupija osnovana upravo tih godina po izrazitoj želji hrvatskog kralja i pristankom splitskog metropolita, a proširila se sve do rijeke Drave.¹⁰

Kralj Stjepan I. umro je oko 1058. godine i iza sebe je ostavio dvojici sinova, Krešimiru IV. i Gojislavu, državu na solidnim temeljima. Sahranjen je u crkvi sv. Stjepana, što ju je nekoć podigla kraljica Jelena na otoku u Solinu. Postoje nejasnoće što se dogodilo među njegovim sinovima nakon njegove smrti. Zna se da je Krešimir bio optužen za ubojstvo brata, ali se opravdao pred papinim poslanikom, zahvaljujući zakletvi svojih 12 župana.¹¹

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.