Medieval Wall

Karolinško preuzimanje kraljevske titule od Merovinga

Za razumijevanje dolaska Karla Velikog na vlast, potrebno se upoznati s formiranjem Franačkog kraljevstva. Kraljevska dinastija koja je u početku njime vladala bili su Merovinzi (486.-751.).¹ Njen prvi poznati član bio je Klodion, dok se osnivačem samostalne franačke države smatra Klodvik (482.-511.).² Država je imala status kraljevog posjeda, pa su je kraljevi prije svoje smrti dijelili među sinovima. Unatoč tome, kraljevstvo se smatralo kompaktnom cjelinom. Dijeljenje države često je dovodilo do ratova među braćom, što je rezultiralo jačanjem plemstva. Zbog toga kralj Klotar II. na čelo svakog, u međuvremenu nastalog dijela države, postavlja majordoma.³ Za dinastije Merovinga majordom je bio upravitelj dvora i glavni kraljev pratilac. Sa slabljenjem merovinške dinastije, vlast majordoma sve više jača, pa nakon smrti kralja Teodorika IV. (737. g.) majordom Karlo Martel ne postavlja novog kralja, nego nastavlja vladati samostalno (ipak zadržavši titulu majordoma).⁴ Prije svoje smrti 741. g. podijelio je kraljevstvo među svojim sinovima Karlomanom i Pipinom, upravo kao da je kralj. Oni su ipak zbog nekih unutarnjih previranja u zemlji,⁵ na prijestolje morali postaviti jednog merovinškog kralja, Hilderika III. Ubrzo se Karloman povlači u samostan, te Pipin kao majordom preuzima vlast u cijelom kraljevstvu. Iako je formalno bio majordom, težio je preuzimanju kraljevske titule, što će ubrzo uspjeti ostvariti. „Godine 750. poslao je Pipin svoga izaslanika papi sa saopćenjem da kraljevi u Franačkoj nemaju nikakve kraljevske vlasti; on je upitao „je li to dobro ili nije“. Papa je na to odgovorio Pipinu da „je bolje da se kraljem naziva onaj tko kraljevsku vlast zaista ima, a ne onaj tko je nema“. Na to je Hilderik III. 751. g. svrgnut i protjeran u samostan, a biskupi su Pipina pomazali za kralja.“⁶ Ovo je prvi slučaj u povijesti da se papa upliće u izbor kralja, što kasnije više nije rijetkost. Pipin je tako postao prvi kralj iz dinastije Karolinga. Nakon njegove smrti 768. g., sazvan je opći sabor na kojemu je odlučeno da se kraljevstvo podijeli između njegova dva sina, Karla i Karlomana. Nakon što je dvije godine kasnije Karloman umro, Karlo postaje jedini kralj.⁷

Uprava

Karlo Veliki je kao i njegovi prethodnici, kao vladar imao tri funkcije: upravljao je vojskom, branio je crkvu, te je bio glavni sudac. Kao vladar nije imao apsolutnu vlast. Donio je neke sudske reforme, no one su se mogle uvesti tek uz suglasnost njegovih velikodostojnika. Odluke koje je donosio nazivaju se kapitularima, to su zapravo bile upute njegovim službenicima. Pod vladarevom izravnom kontrolom, još od vladavine Merovinga, bili su službenici njegova dvora, to su:

• KOMORNIK → glavni upravitelj dvora i carske blagajne
• SENEŠAL ili MAJORDOM → brinuo se za kraljevu hranu i ponekad nadgledao posjede gdje se ona proizvodila
• PEHARNIK → zadužen za vladarev podrum i vinograde
• MARŠAL ili KONSTABL → brine za vladareve štale, te za vrhovnu vlast nad vojskom
• KAPELAN → vrhovni svećenik. Vodio računa o svim sakramentima kralja i njegove obitelji i o činovnicima koji su pisali kraljeva pisma i druge javne dokumente. Tek mnogo kasnije je skriptorij dobio zasebnog šefa zvanog KANCELAR.⁸

Grofove u pokrajinama postavljao je kralj, kao predstavnike središnje vlasti. Imali su sudsku, vojnu, financijsku i drugu izvršnu vlast. Vlast nad nekolicinom grofova imali su makrogrofovi ili vojvode. Svi su oni bili franački plemići koji su dobivali posjed, te dio prihoda s njega.

Porez su plaćali pokoreni narodi, a domaće stanovništvo ga je plaćalo davanjem priloga, tj. darova. Sudstvo i vojska održavali su se besplatnim radom, isto kao i javni radovi, smještaj i opskrba kraljevskih činovnika, te prijevoz ljudi i robe.⁹

Odnos prema Crkvi

Karlo je imao vrlo otvorenu vlast nad Crkvom, kapitulari koje je donosio odnosili su se i na civilno stanovništvo i na Crkvu. Koncilima je predsjedao on, a biskupi su djelovali po njegovim uputama. Izbor biskupa i opata u samostanima također je bio pod njegovom kontrolom. Ipak su i jedni i drugi profitirali od njegove dodjele posjeda, jer su imali imunitet od bilo kojih predstavnika svjetovne vlasti, te su postajali i veliki posjednici, izjednačivši se s grofovima u častima.¹⁰

Vojna služba

Svi punoljetni zdravi stanovnici mogli su biti pozvani u vojsku. Ipak, s vremenom je došlo do nekih promjena. Prema zakonu, svaka je osoba u skladu sa svojim primanjima morala imati određeno oružje, a budući da je ratovanje bilo skupo (izbivanje od proljeća do jeseni), Karlo je odredio da u rat mogu ići samo oni s dovoljnom količinom zemlje. Posjedi se dijele na mansuse – koji su morali biti dovoljno veliki da prehrane jednu obitelj, a grofovi su trebali brinuti o tome da sa svakog posjeda u rat ide po jedan vojnik. Ovdje se zamjećuju začeci feudalnog ustrojstva. Manji posjednici bi zajednički financirali odlazak jednoga od njih u rat.¹¹

Krunidba za cara

Kada Karlo postaje franački vladar, on ima titulu kralja, a tek kasnije će postati car. Jedan od ključnih događaja u Karlovoj vladavini bilo je dobivanje carske titule na Božić 800. g. “Na misnom slavlju na Božić kojim je predsjedao Leon u crkvi sv. Petra, pošto se obratio masi, okrenuo se Karlu koji je molio pred oltarom, stavio mu krunu na glavu i rekao: “Karlu Augustu, okrunjenom od Boga, velikom i miroljubivom caru Rimljana, život i pobjeda!”. Einhard kaže da je Karlu papa iznenada, mimo očekivanja stavio krunu na glavu i da je Karlo osjetio takvu odbojnost prema carskom dostojanstvu, da usprkos velikom blagdanu na bi pošao u crkvu, da je mogao predvidjeti papinu namjeru.”¹² Krunidba je ipak na Zapadu bila dovoljno dugo očekivana da bi se ova izjava Karlovog biografa mogla shvatiti ozbiljno (na Zapadu cara nije bilo od 476. g.). Jedini mogući problem oko provedbe ove papine krunidbe predstavljala je reakcija Bizantskog Carstva koje je imalo pravo vladati nad čitavim kršćanskim carstvom. No, to kao da nikoga nije previše zamaralo, jer je za „blagoslov“ Bizanta bilo vremena. Konačno, 812. g. Aachenskim mirom, Karlo sklapa dogovor s Bizantskim Carstvom, kojemu predaje područje Venecije i primorske dijelove Dalmacije, a zauzvrat mu se priznaje carska titula.¹³

Ratovanja

Čim je došao na vlast, Karlo je pokazao izrazite vojničke sposobnosti. Duž istočnih granica osniva niz područja s posebnom vojničkom upravom – marke ili makrogrofije, koje su trebale brinuti o miru na ovom teritoriju. Za svog vladanja poveo je i sudjelovao u nizu ratova, od kojih ćemo izdvojiti samo neke. Nakon prvog, Akvitanskog rata, koji je preuzeo još od svog oca, kreće u rat protiv Langobarda. Njihovog kralja je papa optužio za kršenje prethodno dogovorenih ugovora. U dva pohoda Karlo ih je porazio, zauzeo sjevernu Italiju, svrgnuo kralja Deziderija, te se 774. g. proglasio kraljem Italije. Na prijestolje je postavio svog sina Pipina.¹⁴

Zbog čestih pljačkaških upada na franačko područje, još su i Merovinzi vodili ratove sa Sasima. Nakon završetka rata s Langobardima, Karlo pokreće pohod na Sase, s kojima su ratovi s prekidima trajali od 772. do 804. g.¹⁵ Einhard o njima piše slijedeće: “Nikad nije poduzet ni jedan rat koji bi bio dugotrajniji i strašniji, a franačkom narodu teži nego ovaj. Jer Sasi su, kao gotovo svi narodi koji nastavaju Germaniju, bili po prirodi divlji, odani štovanju demona i neprijateljski raspoloženi prema našoj vjeri, pa i nisu smatrali nečasnim oskvrnuti ili prekršiti ni božanske ni ljudske zakone.“ […] „Teško je reći koliko su se puta poraženi ponizno predavali kralju, obećavali da će izvršavati zapovijedi, davali bez otezanja taoce kako im je bilo naređeno i primali legate koji su im bili poslani. Više puta su bili tako svladani i oslabljeni da su čak obećavali kako će napustiti štovanje demona i dobrovoljno se podvrći kršćanskoj vjeri. Ali, kao što su više puta bili spremni da to učine tako su uvijek bili i brzi da to isto iznevjere, tako da se zaista ne bi moglo točno prosuditi da li su lakše činili jedno ili drugo; jer otkad je počeo rat s njima, nije prošla skoro ni jedna godina u kojoj oni nisu izvršili takvu prevaru.“¹⁶ Na kraju ih Karlo raseljava, te se oni miješaju s Francima i s njima počinju činiti jedan narod.

Nakon kraćih sukoba s Bretoncima i Benevetancima, koji su ubrzo riješeni, Karlo kreće na Bavarsku. Njen vojvoda Tasilon je počeo vladati poprilično samostalno, što se nije svidjelo Karlu. Kada je Karlo s vojskom došao do rijeke Lecha, ovdje postavlja tabor, te poziva vojvodu kako bi ustvrdio njegove namjere. Odlučeno je da ovom pokrajinom više neće vladati jedan vojvoda, nego više grofova.

Nakon ovoga Karlo je poveo rat na Slavene koji su ubrzo pokoreni. Nakon ovoga je uslijedio najvažniji od njegovih ratnih podviga (osim onoga na Sase), rat s Avarima. Nakon što je pokorena Bavarska, Avari su postali neposredni franački susjedi na istočnoj granici. Rat je vođen u periodima od 791. do 796. i od 799. do 803. Einhard navodi da je ovaj rat za Franke bio gotovo bez krvi, te je imao vrlo povoljan ishod.¹⁷ U jednome od svojih pohoda na Avare, zauzeli su i njihovu prijestolnicu, tzv. Ring, u kojoj su Avari čuvali ratni plijen iz mnogobrojnih vojnih pohoda.

Rat s Normanima (Dancima) bio je zadnji rat koji je poduzeo Karlo. Bili su svjesni činjenice da Franačka nema jaku pomorsku flotu, a budući da su Normani bili vješti gusari, pustošili su obale Galije i Germanije. Njihove napade prekinula je smrt njihovog kralja Godfrida, koji je ubijen od vlastite tjelesne straže.¹⁸

Karlov pohod koji je propao bio je pohod na Španjolsku. Na povratku su njegovu vojsku iz zasjede napali Baski i porazili je. Dočekali su Karlovu vojsku u uskom klancu i napali zadnji dio kolone. Ovdje je ubijen i Roland, upravitelj bretonske marke. Na temelju njegove pogibelji opjevano je jedno od najčuvenijih djela srednjeg vijeka – „Ep o Rolandu“.¹⁹

Ostali članci iz serije:

• Karlo Veliki: Privatni život – prvi dio
• Karlo Veliki: Karolinška renesansa – treći dio
• Karlo Veliki: Karolinški utjecaj na hrvatska područja – četvrti dio