Medieval Wall

Opsjednutost smrću

Srednji vijek bio je vrijeme strašnih epidemija koje su ubile velik broj ljudi. Jedna od najvećih bila je epidemija kuge 1348. g. koja je usmrtila dvije trećine stanovništva Europe. Ljudi sve više počinju razmišljati o smrti i njenoj neizbježnosti, te kratkoći života. Pojavljuju se razmišljanja o smrti kao koscu koji siječe ljudske živote. Formiraju se različite ideje o smrti, koje se zatim prenose i u likovni oblik. Iz bogate ikonografije smrti, izdvajamo jedan primjer, a to je slikoviti Ples mrtvaca.

Ples mrtvaca

U likovnim prikazima ove teme pojavljuju se predstavnici crkvenih i svjetovnih staleža, kao što su papa, kardinal, biskup, župnik, svećenik, kanonik, car, kralj, vojvoda, grof, vitez, liječnik, trgovac, seljak, dijete… S njima u paru nalaze se mrtvaci koji ih, držeći za ruke, te plešući, odvode u smrt. Mrtvaci su prikazani ili kao kosturi ili kao lešine u raspadanju.¹ Nose koplja, strelice ili lukove, a ponekad i grobarski alat. Često nose i glazbene instrumente, kojima stvaraju instrumentalnu podlogu svome plesu u kojemu se izruguju živima. Likovi se obično pojavljuju prema hijerarhijskoj važnosti, a često se ispod ili iznad prikaza nalaze stihovi kojima se smrt obraća svojim žrtvama. Pisani su prijetećim tonom, mada ponekad imaju i sarkastičan prizvuk. Stihovi kojima se prenose riječi čovjeka upućene smrti, obično su puni očajavanja, te u njima ljudi mole za milost. No, smrt je nepokolebljiva, pred njom su svi isti, jer ona ne mari za društveni status, spol i dob. Postoje različite varijacije ove teme, pa se negdje prizor odigrava u blizini raspela, ponekad propovjednik predvodi povorku (objašnjavajući njeno značenje), a ponekad se kombinira sa drugim temama smrti.²

Iako još nije razriješeno podrijetlo ovih prikaza, jedan od literarnih predložaka koji im je prethodio bio je Vado Mori.³ To je pjesma iz 13 st. francuskog podrijetla, u kojoj se pripadnici različitih društvenih slojeva žale na neizbježnu blizinu smrti. Kod starijih primjera ovakvih pjesama, na početku se nalazio prolog koji je govorio o neizbježnosti smrti. Za njim su slijedili posljednji stihovi jedanaestorice umirućih ljudi, koji predstavljaju kralja, papu, biskupa, viteza, fizičara, logičara, mladića, starca, bogataša, siromaha i luđaka. U novijim tekstovima ovoga žanra, prologa nema, no broj likova se znatno povećao.⁴

Prema ostalim mišljenjima na formiranje teme Plesa mrtvaca utjecale su srednjovjekovna poezija o neizbježnosti smrti, propovijedi redovnika (franjevci i dominikanci), misterije,⁵ te pučka praznovjerja.⁶

Tema je postala izuzetno popularna u 15. st., a njenom širenju pridonijeli su i grafički listovi, preko kojih se širila njena ikonografija.

Primjeri

Ples mrtvaca pojavljuje se na više desetaka prikaza u različitim regijama Europe. Najčešće se pojavljuje u srednjoj Europi (Francuska, Njemačka, Švicarska, sjeverna Italija, Slovenija, Hrvatska). Nalazimo ga naslikanog ili urezanog na vanjskim zidovima samostana, obiteljskih grobnica, mrtvačnica ili unutar crkava.⁷ Uz ove primjere Plesa mrtvaca izvedenog u fresko tehnici, nalazimo ga prikazanog i u manuskriptima.

Tema se prvi put javlja u Francuskoj na Cimetière des Innocents u Parizu, 1424. g. Prikaz je nažalost uništen, no sačuvao se u reprodukciji u knjizi iz 1485. g. Više primjera prikaza ove teme nalazimo u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Švicarskoj…

Dobro sačuvan primjer Plesa mrtvaca nalazi se u crkvi sv. Marije na Škrilinah u Bermu u Istri. Crkvicu je uz pomoć suradnika oslikao Vincent iz Kastva, 1474. g. Među mnogim fresko oslicima koji se nalaze u njoj, prikazan je i Ples mrtvaca koji je smješten iznad ulaznih vrata u crkvu. Naslikao ga je Vincentov pomoćnik, kojega se naziva „Majstorom Plesa mrtvaca“.⁸