Medieval Wall

Bizantsko Carstvo

Istočno Rimsko Carstvo ili Bizant nastalo je osnutkom grada Konstantinopola 324. g., a do konačne podjele na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo došlo 395. g. Trajalo je do 1453. g. kada su Konstantinopol osvojili Turci. Iako su Bizantinci naglašavali podrijetlo svoje države u Rimskom Carstvu, tijekom vremena su se postupno odmaknuli od svojih osnova. U kulturi i jeziku sve se više osjeća helenizacija Carstva i njegova teokratizacija.¹ Bizant je imao istaknut položaj među tadašnjim srednjovjekovnim državama. Isticao se po svojoj jedinstvenoj upravnoj organizaciji, odlično opremljenoj vojsci s izvrsnom vojnom tehnikom, razvijenom gospodarskom i novčanom sustavu, a uz to je raspolagao i golemim bogatstvom.² Jedan od najistaknutijih bizantologa G. Ostrogorski ovako je opisao Bizantsko Carstvo: „Rimsko državno uređenje, grčka kultura i kršćanstvo glavni su temelji bizantskog razvoja. Bez bilo kojeg od tih elemenata postojanje Bizanta uopće se ne može zamisliti. Tek iz spoja helenističke kulture i kršćanstva s rimskim oblikom države nastala je povijesna tvorevina što je nazivamo Bizantskim carstvom.“³

Izgradnja Konstantinopola

Grad je dobio ime po svom osnivaču, caru Konstantinu. Kod slavenskih naroda bio je poznat kao Carigrad, a današnje ime Istanbul dobiva nakon što dolazi u turske ruke. Car Konstantin je zbog ratova s Germanima puno vremena provodio na istočnoj granici Carstva, pa je tako bio i bliži Maloj Aziji, dok je u Rimu rijetko boravio. To nam može objasnit odabir ove lokacije za osnutak nove prijestolnice carstva.

Nakon što je osnovan „Novi Rim“ u njemu započinje ubrzana izgradnja, a grad se brzo širi. Izgrađeni su novi hipodrom, palača, forumi, administrativne i crkvene građevine, a grad je bio ukrašen brončanim kipovima. Sam car Konstantin proširivao je grad četiri ili pet puta. Građen je po rimskome modelu, iako je od početka osnovan kao kršćanski grad (za razliku od Rima). U Rimu su se crkve gradile izvan gradskih zidina, dok se u Konstantinopolu od njegovog osnutka crkve grade u samome gradu.⁴ Uz carsku palaču nalazila se i biskupova, time su ideja svetog i carstva bile povezane (carska moć vezana je uz religiju). Katedrala i rezidencija biskupa bile su u samom centru blizu senata i svjetovne vlasti. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva kršćansko carstvo nastavlja se razvijati ovdje, ali postaje grčko po jeziku i kulturi.

Carska palača, poznata pod imenom Daphne, koja se nalazila se u blizini hipodroma,kasnije će postati glavna palača Bizantskog Carstva. U gradu su izgrađene i široke avenije s trjemovima za pješake i trgovine, koje su značajka istočnih gradova. Bile su isprekidane forumima. Jedan od njih bio je Konstantinov forum, koji je za razliku od rimskih foruma, bio kružnog oblika, a u sredini je imao stup s brončanim kipom Konstantina na vrhu, u liku Boga Sunca.⁵

Kipovi su bili postavljeni po cijelom gradu. Bili su poganski, ali izvađeni iz poganskih hramova,⁶ izvan svog originalnog religijskog konteksta, imali su funkciju ukrasa. Od svih kipova sačuvana je samo jedna skupina, a to su konji koji su ukrašavali Konstantinov hipodrom.

Car Teodozije

Teodozije je bio posljednji car koji je vladao nad cijelim Rimskim carstvom. Donio je relativnu političku stabilnost Carstvu tako što je dao određene privilegije Barbarima. Primjerice, s Germanima je sklopio savez („foedus“) prema kojem su Germani uživali potpunu autonomiju, ali su bili dužni caru služiti kao vojska kad bi ih zatrebao.⁷ Izdao je edikte o zabrani poganskih kultova i o zatvaranju poganskih hramova, a također je i zabranio prinošenje žrtava. Poganska umjetnost više nema upotrebnu funkciju, mada se još ne uništava. Prije nego li je umro, 395. g. svog sina Arkadija postavlja za vladara na Istoku, a Honorija za cara na Zapadu. Carstvo je podijeljeno, a Konstantinopol postaje rival Rimu. Zapadno carstvo propada 476. g., dok Istočno preživljava i postaje Bizantsko Carstvo. Ono je bilo rimsko po podrijetlu, ali grčko po jeziku i kulturi, te u suštini kršćansko.

Na bazi obeliska koji je postavio car Teodozije, a nalazio se na hipodromu, vidljiv je ukus u tadašnjoj skulpturi. Car je prikazan kao vladar nad Perzijancima i Gotima koji mu donose darove. Uz njega sjedi njegov suvladar sa zapada, a do njega Teodozijevi sinovi Arkadije i Honorije. Naglasak nije na individuama, nego na političkoj hijerarhiji. Vidljiva je i rastuća averzija prema figuraciji i narativnosti klasične skulpture, dok sama skulptura postaje sve više ornamentalna. Postaje bliža provincijalnoj umjetnosti koju odlikuju frontalnost, ukočenost i neproporcionalnost.

Car Justinijan

Justinijan je jedan od najznačajnijih bizantskih careva, koji je na kratko uspio ponovno spojiti područje istočnog i zapadnog Rimskog Carstva. Ratovao je protiv Vandala (sjeverna Afrika), Ostrogota (Italija), Vizigota (Pirinejski poluotok)… Pri svojim osvajačkim ratovima nije vodio računa o novim opasnostima koje su počele prijetiti carstvu. To su bile nova jaka Perzijska država i nestabilna sjeverna granica na Balkanskom poluotoku. Problem balkanske granice Justinijan je pokušao riješiti izgradnjom gusto podignutih obrambenih utvrda, no one se nisu pokazale osobito uspješnima. Do mira dolazi tek sporazumom između Bizanta i Avara, koji su se obvezali čuvati mir na Balkanskom poluotoku.

Najznačajnije Justinijanovo djelo bila je kodifikacija rimskog prava, skup kodeksa od kojih je na kraju nastao Corpus iuris civilis. Osim toga učvršćuje i novčarstvo, tako što je počeo kovati zlatni novac (hiperperos). Razvija se gospodarstvo, a jedna od najznačajnijih grana privrede je industrija svile.⁸

Bio je poticatelj gradnje u Carstvu, on sam je pokrenuo gradnju trideset i tri crkve. Razdoblje njegove vladavine bilo je doba velikog napretka. Carska radionica u kojoj su se izrađivali luksuzni predmeti je cvjetala. U njegovo vrijeme velik napredak doživio je i umjetnički obrt.

Aja Sofija

Crkva posvećena božanskoj mudrosti, građena je od 532. do 537. godine, a arhitekti koji su ju projektirali bili su Izidor iz Mileta i Artemije iz Trala. Gradnju je potaknuo car Justinijan, koji je htio napraviti najbolju građevinu svih vremena, u čemu se vidi politička ambicija za obnovom Rimskog Carstva. Želio je sagraditi građevinu kojoj ne bi bilo premca, koja bi bila spomenik slavi Crkve i znak premoći Konstantinopola nad Rimom, a istovremeno bi bila spomenik Justinijanovoj obnovi Rimskog Carstva.

Sama crkva dominira krajolikom Konstantinopola. Ima neke elemente bazilike, ali se ipak razlikuje u konstrukciji kupole i polukupola,a njen „Tlocrt je gotovo kvadratičan, zidovi isprekidani pobočnim brodovima, kolonadama i galerijama, dižu se kroz polukupole i četiri divovska pandativa do te nevjerojatne kupole, slične plitkom tanjuru, čiji je promjer samo 2,40 metara kraći od promjera kupole katedrale sv. Pavla u Londonu. To je kupola s četrdeset prozora, koja po riječima jednog suvremenika nije izgledala kao da počiva na čvrstim temeljima nego kao da pokriva prostor spuštena zlatnim lancima s neba.“ ⁹ Nije se štedjelo na dragocjenim materijalima, a radnici su došli iz svih dijelova Carstva. Za oplatu unutrašnjih zidova upotrijebljeno je osam različitih vrsta mramora. Stupovi od porfirija došli su iz Egipta, zeleni mramor klesan je u Grčkoj, a cijela crkva je bila prekrivena mozaicima. Opis Aja Sofije iz 6. st. spominje zlatni, draguljima optočeni oltar, mnoge svijećnjake, istkane zlatne zavjese, svilene zastore… Istočna apsida bila je odijeljena srebrnom pregradom s dvojim vratima za svećenike i dvanaest stupova koji su bili posve optočeni srebrom. U gornjim galerijama sačuvani su jedini mozaici iz Justinijanovog doba, dok je originalno cijela crkva bila ukrašena mozaicima.

Dvije značajne crkve ovog perioda, čiju gradnju je također potaknuo car Justinijan su crkva sv. Sergija i Bakha i Haghia Irena.

Eufrazijeva bazilika

Eufrazijeva bazilika podignuta je u 6. st., u vrijeme cara Justinijana i porečkog biskupa Eufrazija po kojem je i dobila ime. Biskupski kompleks je u cijelosti očuvan, što predstavlja rijetkost za arhitekturu iz tog vremena. Kompleks zdanja sačinjava baptisterij, atrij (sjeverni trijem atrija je istodobno i narteks), crkva i biskupski dvor. Nenad Cambi funkciju biskupskog dvora objašnjava na slijedeći način: „U biskupskom dvoru, koji se sastojao od prizemlja i dva kata, odvijale su se ceremonije, primanja i druge reprezentativne funkcije biskupa kao poglavara porečke crkve“.¹⁰

Jedan od najreprezentativnijih dijelova Eufrazijeve bazilike su njeni mozaici koji se nalaze u apsidi građevine. Osim same likovne izrade veliku važnost ima njegov ikonografski program. Bogorodica se smješta u središtu apside, na mjesto koje je do sad redovito bilo rezervirano za Krista. Ona sjedi na prijestolju, u krilu joj sjedi mali Krist, koji desnom rukom blagoslivlja. S obje strane nalaze se dvije skupine koje predvode anđeli. S lijeve strane nalaze se tri mučenika koji u rukama drže vijence. S druge strane su prikazani sv. Mauro, koji također drži vijenac u ruci, ali mu je uz aureolu ispisano ime. Uz njega stoje tri tadašnja suvremenika, još živuća u vrijeme kada su prikazani. To su biskup Eufrazije, s modelom svoje bazilike u rukama, arhiđakon Klaudije, koji je bio Eufrazijev brat, i Klaudijev sin, dječak Eufrazije. U donjem dijelu trijumfalnog luka nalazi se trinaest okruglih medaljona. U središnjem je prikazan Krist kao Agnus Dei, a sa svake strane se nalazi još po njih šest u kojima su prikazane različite svetice. Na najvišem dijelu apside nalazi se friz s apostolima i Kristom u sredini.

Nakon „zlatnog doba“ cara Justinijana carstvo počinje slabiti, najviše zbog ratova s Perzijancima. „Prodor Langobarda u Italiju 568. g. značio je gubitak velikog dijela Apeninskog poluotoka. Isto tako, zakazala je i obrana sjevera, to će reći obrana protiv slavenskih napadaja.“¹¹

Ostali članci iz serije “Bizantska umjetnost”

• Bizantska umjetnost: Nastanak i razvoj Bizantskog Carstva
• Bizantska umjetnost: Ikone i ikonoklazam