Medieval Wall

Počeci

Malo je toga poznato o Karlovom djetinjstvu i godinama prije nego li je došao na vlast. Čak i njegov biograf Einhard odbija o tome pisati jer, kako kaže, o tome nije ništa zapisano, a više ni nema nikoga tko bi o tome nešto znao.¹ Karlo je postao kralj sa 21 godinom, a samostalno počinje vladati dvije godine kasnije. Iako su puno poznatiji podaci iz njegovog političkog života (ratovanja, krunjenje za cara…) ovdje ćemo ga upoznati u privatnom svijetlu, dok će o njegovim vojnim pothvatima i ostalim događajima vezanim uz njegovu funkciju, biti govora u slijedećim nastavcima.

Obiteljski život

Prva Karlova žena bila je kćer langobardskog kralja Deziderija, s kojom se oženio na majčin nagovor. Brak nije dugo potrajao, jer ju je Karlo nakon godine dana potjerao da bi se oženio Hildegardom, koja je bila švapskog roda. Mlada kraljica je pratila Karla na gotovo svim pohodima. Imali su četiri sina i pet kćeri. Umrla je vrlo mlada, sa nepunih 26 godina, te je pokopana u katedrali u Metzu. Oko njenog lika su se ubrzo ispreplele brojne legende, te se u njima naziva Blanchefleur.²

Ubrzo nakon njene smrti oženio se Fastradom, koja je bila kćer austrazijskog grofa Radolfa. Karlovom suprugom je postala nakon Hildegardine smrti, a umrla je 794. g. Po Einhardu bila je lijepa, ambiciozna i okrutna, a po mišljenju naroda imala je negativan utjecaj na Karla.³ Nakon njene smrti, za ženu je uzeo Liutgardu s kojom nije imao djece, a koja je ostala zapamćena kao boležljiva, ali dobra i pobožna kraljica. Umrla je 800. g., te je pokopana u Toursu. Nakon njene smrti imao je još četiri priležnice, s kojima je imao još petero djece.⁴

Djecu je obrazovao po principu učenja slobodnih umjetnosti koji potječe još iz kasne antike. Učili su predmete podijeljene u dvije skupine. Niži stupanj (trivium) činile su gramatika, retorika i dijalektika, a viši stupanj (quadrivium) aritmetika, geometrija, astronomija i glazba. Nakon što bi došli do za to primjerene dobi, sinovi bi učili jahati, baratati oružjem, te bi išli u lov, a kćeri bi učile presti vunu.⁵

Karlo je bio izuzetno vezan uz svoju djecu, uvijek bi objedovao s njima, te nikada nije kretao na put bez njih. Sinovi bi jahali uz njega, a kćeri su ih pratile odostraga. Zanimljivo je i to da niti jednu svoju kćer nije udao. Njegov biograf Einhard to komentira činjenicom da je bio jako vezan uz svoje kćeri, no izgleda da je tome bio razlog strah da će i zetovi tražiti dio zemlje za sebe.⁶

Karlov izgled

Ovako je Karla opisao njegov biograf Einhard: „Bio je krupan i snažan, visokog stasa koji ipak nije nadilazio pravu mjeru – zna se, naime, da je njegova visina iznosila sedam puta duljinu njegovih stopala. Čelo mu je bilo zaobljeno, oči vrlo velike i živahne, nos malo veći od prosječnog, kosa sijeda i lijepa, lice vedro i prijazno. Zato je, bilo da je stajao ili sjedio, djelovao vrlo autoritativno i dostojanstveno. Iako mu je vrat bio debeo i nešto kraći, a trbuh možda malo izbočeniji, to je prikrivala skladnost ostalih udova. Hod mu je bio čvrst, a čitavo držanje tijela muževno. Imao je jasan glas koji međutim, nije baš odgovarao njegovoj snažnoj pojavi.“.⁷ U slijedećem poglavlju opisuje njegov način oblačenja: „Odijevao se po tradiciji svojih otaca, u franačku nošnju. Na tijelo je oblačio lanenu košulju i gaće od lanene tkanine, a zatim tuniku obrubljenu svilom i hlače […] ramena i prsa zimi mu je štitio prsluk napravljen od vidrinog ili kuninog krzna; ogrtao se modrim plaštem i uvijek imao pripasan mač čiji su držak i remen bili od zlata ili srebra. Ponekad je upotrebljavao i dragim kamenjem urešen mač, no to samo na velike blagdane ili kad bi došli izaslanici stranih naroda. Tuđinsku odjeću, koliko god bila lijepa, odbijao je i nikad nije dopuštao da mu je obuku […]. Na svečanostima je stupao u odori protkanoj zlatom, u obući urešenoj dragim kamenjem; plašt mu je bio pričvršćen zlatnom kopčom, a glavu mu je krasila kruna, također od zlata i dragulja. No, u ostale dane njegova se odjeća nije puno razlikovala od obične i pučke nošnje.“⁸

Osobnost

Iz sačuvanih zapisa o Karlu Velikom saznajemo i nešto o njegovoj osobnosti. Tako znamo da je bio obožavatelj dobre hrane, te se često žalio kako mu post škodi. Gotovo je zamrzio liječnike koji su mu u njegovim već poodmaklim godinama savjetovali neka se odrekne pečenja i privikne na kuhano meso.⁹ Gozbe je rijetko priređivao, osim za velike blagdane, kada se častio u društvu velikog broja ljudi. Iako je uživao u hrani, nije podnosio opijanje, pa je to zamjerao i ljudima oko sebe.¹⁰

Svakodnevni objed se sastojao od pečenja, koje mu je bilo omiljena hrana, te još četiri jela. Dok je ručao, slušao bi glazbu ili čitanja, najčešće o povijesti ili junacima iz prošlosti.

Bio je dobar govornik, poznavao je latinski i grčki jezik. Kao i njegova djeca, i on je proučavao slobodne umjetnosti. Đakon Petar iz Pise učio ga je gramatiku, dok ga je drugim predmetima podučavao Alkuin. Od njega je učio retoriku, dijalektiku i astronomiju. Pokušavao je i pisati, ali u tome nije bio pretjerano uspješan. O tome Einhard navodi da je u tu svrhu držao pločice i sveščiće pergamene u krevetu pod uzglavljem, da bi kada ima slobodnog vremena, privikavao ruku na oblikovanje slova.¹¹

Navodno je izrazito pomagao siromasima, te pokušavao tu praksu ustaliti i među svojim podanicima. Gdje god bi doznao da kršćani žive u siromaštvu, slao bi im novac.¹²

Pobožnost

Karlo je od ranog djetinjstva bio odgajan u kršćanskom duhu, te je bio veoma religiozan čovjek. Njegova velika pobožnost bila je i jedan od razloga zbog kojih je pokrenuo izgradnju bazilike u Aachenu. Brinuo je i o tome da li se obredi izvršavaju na pravi način, pa je često opominjao crkvenjake, da paze da se nešto nedolično ne unese u crkvu.¹³ Veoma je štovao crkvu sv. Petra u Rimu, te je mnogim poklonima obasipao pape. Želio je da se Rimu vrati njegov stari ugled i sjaj, te da crkva sv. Petra bude bogatija i ljepša od svih ostalih. Nakon nekih previranja oko načina života pape Leona III., Karlo intervenira u tim sukobima, te 799. g. odlazi u Rim kako bi ponovno učvrstio položaj Crkve.¹⁴

Smrt

Pri kraju svoga života, sazvao je skupštinu velikaša iz cijelog kraljevstva, te je na njoj svog sina Ludovika (Ludovik Pobožni), jedinog koji je još bio živ od Hildegardinih sinova, proglasio svojim suvladarom, te nasljednikom kraljevstva i carske titule.¹⁵ Ubrzo nakon toga, 813. g. Karlo je umro, te je pokopan u aachenskoj crkvi Majke Božje i Svetog Spasitelja. Oporukom je želio svoj svojoj djeci ostaviti djelić kraljevstva, no ona je prekasno započeta, tako da nije dovršena. Međutim, podjelu svoje imovine napravio je tri godine prije smrti, u kojoj je svoje blago podijelio na tri dijela. Dvije trećine je poklonio 21 metropoliji u kraljevstvu. Preostalu trećinu, koja je trebala biti razdijeljena nakon njegove smrti, podijelio je na četiri dijela. Prvi dio također je trebao ići metropolijama, drugi sinovima i kćerima, treći siromasima, a četvrti slugama na dvoru.¹⁶

Einhardova biografija

Iako se Karlo Veliki spominje u više zapisa, djelo koje ga najpotpunije prikazuje kao vladara, ali i običnog čovjeka je Einhardov Život Karla Velikog. Einhard je bio Karlov suvremenik, čovjek blizak dvoru, koji ne samo da je imao pristup dvorskim analima, nego je bio upoznat i s anegdotama te različitim pričama iz Karlova života. Zato nam ovo djelo, osim osnovnih informacija o Karlovom životu, pruža i velik broj različitih zanimljivosti koje se vežu uz njega. Djelo je pisano latinskim jezikom, a smatra se da je nastalo između 830. i 849. g.¹⁷ Einhardu se pripisuju i Anali franačkog kraljevstva, koji su još jedan bogat izvor za proučavanje ovog razdoblja, no njegovo autorstvo nije dokazano.

Ova biografija Karla Velikog, puno govori i o vremenu u kojemu je živio, pa su historičari pri proučavanju ovog razdoblja često posezali za njom. Prvi put je tiskana 1521. g. u Kölnu, a kod nas ju prvi citira Ivan Lučić 1666. g. u svom djelu De regno Dalmatiae et Croatiae, gdje navodi dio u kojemu se spominju Panonija, Histrija, Liburnija i Dalmacija.¹⁸

Ostali predviđeni članci iz serije:

• Karlo Veliki: Politika i ratni pohodi – drugi dio
• Karlo Veliki: Karolinška renesansa – treći dio
• Karlo Veliki: Karolinški utjecaj na hrvatska područja – četvrti dio