Medieval Wall

Godine 879. na hrvatsko prijestolje sjeo je Branimir koji nije bio iz roda Trpimirovića.¹ U prvom planu novoga kneza bilo je pronaći saveznika koji bi mu mogao jamčiti određenu sigurnost u međunarodnim odnosima. Ukoliko je i priznavao novoga italskog kralja i franačkog cara Karla Debelog (877.-887.), od njega nije mogao očekivati mnogo. S druge strane bio je Bazilije, koji nije reagirao nakon ubojstva svog štićenika zbog zaokupljenosti borbama u Siriji i u južnoj Italiji. Kao najbolje rješenje pokazalo se potražiti zaštitu kod pape zbog njegova autoriteta, ne samo na Zapadu, nego i u Bizantu. Nedugo zatim, Branimir šalje pismo u Rim iznimno politički aktivnom papi Ivanu VIII., putem Ivana Mlečanina, papinskog poslanika koji se tada nalazio u Hrvatskoj na povratku iz Moravske. U pismu izjavljuje svoju i odanost hrvatskoga naroda apostolskom prijestolju sv. Petra. Njegov primjer slijedio je i prvi nam poznati ninski biskup, Teodozije. Vidjevši pisma, Ivan VIII. se obradovao pa je 21. svibnja 879. na blagdan Spasova blagoslovio kneza Branimira, njegov hrvatski narod i svu hrvatsku zemlju. Obratio se zasebnim pismima već 7. lipnja knezu Branimiru i ninskom biskupu, istaknuvši golemu radost radi povratka svetoj rimskoj Crkvi, a dan kasnije bugarskom knezu Mihajlu Borisu i dalmatinskim carskim gradovima očekujući i od njih povratak istoj Crkvi.² Papa je ispunio i najveću kneževu molbu, potvrdio je njegovu vlast, što je bilo javno priznanje hrvatske države, a na neki način vrijedilo je kao međunarodno priznanje vlasti hrvatskog kneza.³ Politički položaj Hrvatske time je bio riješen ali ne i pitanje crkvene jurisdikcije.

Kako je oslobodio državu političke ovisnosti o Bizantskom Carstvu, Branimir je prekinuo i vezu Ninske biskupije s carigradskim patrijarhom.⁴ Prilika za reformama crkvene hijerarhije ukazala se nakon smrti splitskog nadbiskupa Marina 887. godine. Dalmatinsko je svećenstvo unatoč političkim promjenama u zemlji ostalo vjerno carigradskom patrijarhu, kao što je Dalmacija i politički bila vezana uz Carstvo. Tako su dalmatinske biskupije ostale unutar svojih skromnih granica za razliku od Ninske biskupije čije je golemo područje bilo podređeno papi.⁵ Oko 890. godine ninskom je biskupu Teodoziju uspjelo zasjesti na stolicu splitskog nadbiskupa. Posvećenje za nadbiskupa dobio je od akvilejskog patrijarha Walberta, ali ne i od pape Stjepana V. (885.-891.), koji ga je zvao da osobno dođe po pallium.⁶ Poznajući činjenicu da je u jednom trenutku biskup Hrvata (episcopus Chroatorum) i splitski nadbiskup bio ista osoba, dolazimo do zaključka da se polako, ali sigurno počelo ostvarivati davno Trpimirovo nastojanje čvršćeg povezivanje Hrvatske s bizantskim dalmatinskim gradovima. Branimir je bio prvi koji je taj korak učinio ne putem nasilja, već koristeći se kršćanskim univerzalizmom.⁷ Uspjeh nije bio trajan. Teodozije je ubrzo umro, a splitska i ninska stolica ponovno su bile razjedinjene. Već 892. u Splitu nalazimo nadbiskupa Petra II., a u Ninu Aldefreda.⁸

Paralelno s pokrštavanjem, odvijala se i etnogeneza koja se kao neprekidan proces posebice u Branimirovo vrijeme bitno ubrzala. Uz stvaranje i jačanje crkvene organizacije, logičan slijed je bio da se i hrvatsko ime lakše širilo među okolnim Slavenima, a upravo o tome svjedoče i mjesta na kojima su nađeni kameni natpisi s Branimirovim imenom, od Nina na sjeverozapadu do Muća sjeverno od Splita. Većinom se radi o dijelovima oltarnih pregrada starohrvatskih crkava.⁹ Prvi takav spomenik nađen je u Šopotu kraj Benkovca, na kojem piše: BRANIMIRO COM[ES] … DUX CRUATORVM COGIT[AVIT]. Taj natpis ujedno predstavlja i najstariji spomen hrvatskog imena (Cruatorvm) na kamenoj podlozi. Drugi natpis iz vremena kneza Branimira sastavljen je od sedam fragmenata pronađenih u zidovima crkve sv. Mihovila u Ninu. Na njemu se spominje njegov tvorac, opat Teudebert, franački misionar koji je živio za vrijeme Branimira.

Sljedeći natpis pronađen je u Muću kao dio arhitrava oltarne pregrade. Na tom je natpisu uklesana i 888. godina, što ga čini prvim datiranim hrvatskim kamenim spomenikom.¹⁰ Četvrti natpis na kojem se spominje Branimir pronađen je u Ždrapnju kod Bribira. Na njemu je sadržaj sličan onomu s natpisa u Ninu, dakle, posveta župana Pristine koji navodi Branimira kao vladara Slavena. Posljednji, peti, natpis pronađen je u Otresu, selu između Benkovca i Bribira, ali od pretpostavljenog imena do danas je ostao sačuvan samo ulomak [ANNI].¹¹ Latinski jezik, jezik Biblije, zapadnog bogoslužja, kulture i znanosti, koji nalazimo na hrvatskim vladarskim natpisima, jedan je od ključnih dokaza čvrste pripadnosti tadašnje Hrvatske zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu.¹²

Branimir je imao ženu Marušu nepoznata roda s kojom je jednom prilikom hodočastio u Akvilejsku patrijaršiju, gdje su im imena zapisana u Čedadskom evanđelistaru u kojem je bio zabilježen i Trpimir.¹³ Njegovu vladavinu obilježila je gradnja i obnova crkava, a Hrvatska je zahvaljujući njemu kraj 9. stoljeća dočekala jaka i samostalna.

Muncimir koji je naslijedio Branimira, na vlast je došao 892. godine. Bio je Trpimirović, vjerojatno najmlađi sin Trpimira. On u svojoj darovnici naglašava kako je ponovo došao na očinsko prijestolje.¹⁴ Kako je nastojao održavati dobre odnose sa splitskom Crkvom, prilikom sukoba ninskog biskupa Aldefreda i splitskog nadbiskupa Petra II., potvrdio joj je ista prava koja je gotovo pola stoljeća ranije potvrdio i Trpimir.¹⁵ Poput Trpimira i on je često boravio u Bijaćima kraj Trogira. Oko sebe je imao dvor s velikom pratnjom po ugledu na franačke vladare, isto kao i njegova žena kojoj ne znamo ni ime ni podrijetlo.¹⁶ U Uzdolju, nedaleko od Knina podigao je crkvu, a na sačuvanom natpisu on nosi titulu princeps, koja je do tada nepoznata hrvatskim vladarima.¹⁷ Latinski pojam princeps u osnovi znači prvak ili vladar, a u srednjovjekovnoj terminologiji taj je pojam označavao vladarsku čast veću od časti kneza (dux), što je dokaz sve većoj samostalnosti hrvatskoga vladara koja je bila poznata i izvan Hrvatske.

U vrijeme Muncimira Hrvatska je bila dovoljno jaka da se umiješa u unutarnje sukobe oko vlasti u susjednoj Srbiji. Prognani srpski pretendenti utočište su pronašli na hrvatskom dvoru gdje je i bila baza za njihove vojne pohode. Petar Gojniković, koji je uz pomoć hrvatskog kneza Branimira još 891. godine protjerao iz Srbije Prvoslava, Brana i Stefana, inače sinove srpskog kneza Mutimira, nije u vrijeme Muncimira naišao na podršku. Štoviše, Muncimir je podržavao prognanu braću, pružio im utočište i pomagao Branov pokušaj povratka na vlast. Takva agresivna vanjskopolitička aktivnost pokazuje zrelost i snagu koju je Hrvatska dosegla pod Muncimirom.¹⁸

Tako je stabilna i neovisna Hrvatska zakoračila u 10. stoljeće, stoljeće kraljeva.

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.