Medieval Wall

Muncimir se posljednji put u izvorima spominje 895., a prve vijesti o Tomislavu imamo 914. godine. Franjo Rački je mislio da bi u to međurazdoblje trebali smjestiti kneza Višeslava koji se spominje na znamenitoj krstionici, ali za takvu tezu, nije imao prave argumente. Tako je među povjesničarima ostala uobičajena pretpostavka da je Muncimira naslijedio Tomislav oko 910. godine.¹

O početku Tomislavove vladavine, o njegovom podrijetlu i obiteljskoj pripadnosti ne znamo ništa. Ne može se sa sigurnošću tvrditi ni da je pripadao dinastiji Trpimirovića.² Pretpostavlja se da je bio Muncimirov sin. Tomislav se prvi puta spominje uz splitskog nadbiskupa Ivana u djelima Tome Arhiđakona.³ Kasnije ga spominje papa Ivan X. u pismu namijenjenom dalmatinskom svećenstvu i samom Tomislavu, a kao hrabar i snažan ratnik spominje se i u Ljetopisu popa Dukljanina.⁴

Smatra se da je od svog prethodnika naslijedio primirenu i uređenu državu, što mu je omogućilo da bez poteškoća obrani vlastitu državu koju su napadali susjedni narodi. Njegova je pozornost u prvom redu morala biti usmjerena na sjever, jer se upravo na tom prostoru odigravaju važni događaji. Naime, propašću Velikomoravske kneževine, dolazi do naseljavanja Ugra u Potisje i srednje Podunavlje koji su tek po dolasku u Panoniju počeli provaljivati u Italiju, Bugarsku, Njemačku i Bizantsko Carstvo. Za vrijeme provala u Italiju, s ugarskim snagama sukobio se i hrvatski knez, koji je pobjedonosno odbio te nasrtaje. Kada i kako se Hrvatska proširila do međuriječja Drave i Save, ne znamo, ali od 925. godine Sisačka se biskupija spominje kao teritorij, koji crkveno potpada pod Splitsku nadbiskupiju, a svjetovno pod vlast hrvatskog kralja. Vjerojatno se taj prostor pred osvajačkim naletom Ugra svojevoljno priklonio Hrvatskoj, kao uz jači državni organizam.⁵ Grčki ljetopisac, suvremenik Tomislava, bizantski car, Konstantin VII. Porfirogenet, piše da je Hrvatska za vrijeme Tomislava mogla dići 60.000 konjanika, 100.000 pješaka, a imala je i 80 velikih, te 100 manjih brodova.⁶ Zbog ove činjenice nije čudno što su mnogi susjedni vladari, pa čak i sami bizantski car, htjeli Tomislava kao pouzdana saveznika.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zauzimanja Carigrada, bugarski kralj Simeon (893.-927.) porazio je Bizantince na rijeci Aheloj 917. godine, nakon čega se okrunio za bugarskog cara. Uslijedili su ponovni napadi na Carigrad nakon čega se bizantski car za pomoć obratio Tomislavu. Kako bi ga pridobio za sebe, naredio je da se svi latinski gradovi u Dalmaciji daju na upravu hrvatskom knezu, koji će u tim gradovima biti carev namjesnik ili strateg. Uz to, bizantski car ga je imenovao svojim konzulom. Na temelju toga Tomislav je objeručke prihvatio carevu ponudu savezništva. Od tada, latinski gradovi u Dalmaciji opet su plaćali danak hrvatskom knezu. Iako postoje povjesničari koji negiraju bilo kakvo pravo hrvatskog vladara u Dalmaciji, teško je objasniti stvaranje jedinstvene crkvene organizacije u dvije potpuno odvojene političke cjeline bez pristanka oba vladara.⁷ Kako su gradovi Split, Zadar, Trogir, Osor, Rab i Krk bili pod okriljem Tomislava, pošlo mu je za rukom pomiriti splitskog metropolita i njegove sufragane s rimskim papom te se tako čitava Dalmacija odvojila od carigradskog patrijarha i pridružila Rimu.⁸

Dobri odnosi s bizantskim carem potvrđeni su savezništvom u borbi protiv Bugara. Tomislav je također radio u prilog srpskim knezovima, koji su bili bugarski protivnici. Kad bi Bugari napali Srbiju, srpski župan i njegov narod sklonili bi se u Hrvatsku gdje ih je Tomislav dočekivao raširenih ruku. Simeonu nije preostalo ništa drugo doli obračunati s Hrvatskom kako bi lakše ostvario svoj glavni cilj, osvajanje Carigrada. Bugarska je vojska god. 925. pod vodstvom vojvode Alogobotura krenula na Hrvatsku, ali Tomislav ju je dočekao u krškim gorama sa svojom vojskom i nanio joj poraz, što je bio veliki udarac za Simeona. Od tog događaja Bugarska počinje slabiti. Ubrzo je umro car Simeon, a Bugarska je postala bizantskom pokrajinom.

Tomislav se nakon pobjede nad Bugarima okrunio kraljevskom krunom i proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije. Od tada je kraljevska vlast bila nasljedna u rodu kralja Tomislava.⁹ On je, dakle, prvi hrvatski vladar kojeg je papa častio titulom kralja, ali na to ne treba gledati kao na rezultat formalnog čina krunidbe u kojem bi papa vladaru podario kraljevske oznake. Moguće je da se radilo o nastavku podizanja ugleda hrvatskog vladara, koje je započelo još od vremena Muncimira kada je čašćen nazivom princeps.¹⁰ Nakon 925. godine kralj Tomislav nastavio je rat protiv Bugara kako bi pomogao saveznicima: protjeranim srpskim knezovima i Bizantu. Rat je trajao dvije do tri godine u koji se umiješao papa Ivan X. (914.-928.). Pod nepoznatim uvjetima sklopljen je mir između kralja Tomislava i cara Petra Simeonovića. Tomislav, prvi hrvatski kralj, umro je malo vremena nakon mira s Bugarskom. Ne znamo kako i gdje je umro, a ne znamo ni gdje su pokopani njegovi ostaci.

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.