Medieval Wall

Polovicom 9. st. Franačka i Bizant bili su slabiji nego ikada do tada. Moć Franačkog Carstva opada nakon smrti Karla Velikog (768.-814.), a nakon smrti njegovog sina Ludovika Pobožnog, Carstvu više nije bilo spasa. S druge strane, Bizant je trpio pritisak mlade bugarske države, ali i sve češćih arapskih provala na njegov teritorij. Usredotočenost ovih dviju nekadašnjih velesila na unutarnje probleme, išla je na ruku vladarima rubnih područja koji se počinju ponašati sve neovisnije.

Jedan od onih koji su iskoristili krizu carstava bio je hrvatski knez Trpimir, koji je naslijedio kneza Mislava te je na prijestolje došao oko 845. i vladao do 864. godine. Trpimir je priznavao vrhovnu vlast italskog kralja i franačkog cara Lotara I. (840.-855.), ali se usprkos tome javlja u punom vladarskom sjaju. U njegovo vrijeme Hrvatska se proteže od Save i Kupe na jug do Cetine, a od mora na istok do Drine.¹ Stolovao je u Klisu, gdje je imao svoj dvor.

Bio je pobožan kao i drugi vladari onoga vremena te se oslanjao na pomoć Crkve, najorganiziranije institucije na hrvatsko-dalmatinskom prostoru. Sa sinovima Petrom, Zdeslavom i Mutimirom hodočastio je u Čedad (Cividale), središte Akvilejske patrijaršije gdje je kao ugledan gost bio upisan u Čedadski evanđelistar. Čini se da o snazi Trpimirove Hrvatske svjedoči, jače nego bilo koji drugi izvorni podatak, ideja o samostalnoj hrvatskoj crkvi, odnosno osnutak Ninske biskupije.² Premda ni danas nije potpuno točno datiran njen osnutak, ona nije potpala pod jurisdikciju ni rimskog, ni konstantinopolskog, već akvilejskog patrijarha. Naime, Akvileja je u 9. st. bila središte iz kojeg su odlazili misionari u pokrštavanje hrvatskih prostora.³

No, Trpimir se oslanjao i na druga crkvena središta pa je odlučio podići samostan i crkvu nedaleko od svoga kliškog dvora u današnjim Rižinicama kod Solina i tako je u Hrvatsku pozvao montekasinske benediktince, nositelje pismenosti. Sastao se, dakle, 4. ožujka 852. sa splitskim nadbiskupom Petrom u Bijaćima pored Trogira na kneževu posjedu, kako bi svjedočili izdanju isprave koju je napisao kapelan Martin, poznatije pod imenom „Trpimirova darovnica“. Tom ispravom nadbiskupu Petru darovao je crkvenu desetinu kliškog kneževskog posjeda, te mu potvrdio vlasništvo nad crkvom sv. Jurja na Putalju u zamjenu za srebro koje je Trpimir predao benediktincima za preuređenje antičke vile u samostan i izgradnju crkve u Rižinicama. Na tom je mjestu pronađen i ulomak zabata oltarne pregrade s njegovim imenom: PRO DUCE TREPIM[ERO].⁴ U darovnici se Trpimir naziva: „S pomoću Božjom knez Hrvata” (dux Chroatorum munere divino),⁵ pa su ta dva spomenika svrstana u red najstarijih svjedočanstava spomena hrvatskog imena i titula hrvatskog vladara.

Tadašnji društveni odnosi bili su pod utjecajima antičke tradicije i upravo zato u okolici Splita nailazimo na robove na posjedima splitske Crkve na Mosoru. Poznajući činjenicu da je u vrijeme sastavljanja bilješke o Trpimirovom darovanju splitska Crkva već imala robove na Mosoru, može se zaključiti da su hrvatski vladari i ranije poklanjali ljude nadbiskupiji, što se vidi u samom tekstu darovnice, u kojem se govori o darivanju kneza Mislava.⁶

O Trpimirovoj važnosti svjedoče i Gottshalkovi navodi u kojima ga naziva Rex Sclavorum, odnosno kraljem Slavena. Taj podatak je vrlo neobičan, jer kako nam govore ostali izvori, kraljevska titula hrvatskog vladara prvi put se pojavljuje tek pola stoljeća nakon Trpimira. Ovaj je benediktinac na Trpimirov dvor došao 846. godine, nakon što je napustio središte franačke države pod optužbom da je heretik, zbog naučavanja o predestinaciji.⁷ Kako je Gottshalk bio obrazovan, teško da bi se taj navod mogao protumačiti kao obična pogreška. On je očigledno Trpimira zapamtio kao dovoljno moćnog i neovisnog vladara, koji mu je pružio utočište te ga je kao takvog i titulirao, iako je bio svjestan da Trpimir nije i formalno bio kralj.

Nekoliko zabilježenih Trpimirovih ratnih sukoba, govori nam da se radi ne samo o poduzetnom vladaru, već i o sposobnom vojskovođi koji je redovito pobjeđivao. Gottschalk spominje Trpimirovu pobjedu 846. godine u borbi protiv naroda koje naziva Grcima. Velik broj povjesničara prihvaća teoriju da se hrvatski knez sukobio s nekim od dalmatinskih gradova, koji su tada bili pod zaštitom bizantskog, odnosno grčkog cara, ili s nekom bizantskom ekspedicijom koja je htjela vratiti izgubljenu prevlast nad dalmatinskim zaleđem, želeći iskoristiti krizu u Franačkom Carstvu. Moguće je da je Gottschalk mislio i na Mlečane, koji su formalno bili podanici grčkog cara.⁸

Povijesni izvori otkrivaju nam i Trpimirovo uspješno odbijanje napada Bugara 852. godine, naroda koji je pod knezom Mihajlom Borisom pokoravao sve oko sebe, ugrožavajući i sam Bizant. Nakon neuspješne vojne akcije prema Hrvatskoj, Bugari su poslali izaslanstvo hrvatskom knezu te su dva vladara razmijenili darove u znak prijateljstva i mira. Uzevši u obzir da je Bugarska tada najveća vojna sila na Balkanu, ravnopravni odnos bio je velik uspjeh. Na Jadranu je uspješno ratovao i protiv Saracena koji su plijenili, robili i otimali kršćanske brodove.⁹

Trpimir je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Mutimira, međutim, nakon njega na hrvatsko kneževsko prijestolje sjeda Domagoj, očito član neke druge ugledne obitelji kojoj se zemljišni posjed vjerojatno nalazio podalje od Klisa, možda oko Knina.

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.