Medieval Wall

04.02.2013.

Kategorije: Umjetnost različitih država

Bizantska umjetnost: Ikone i ikonoklazam

0

Štovanje ikona u Bizantskom Carstvu bilo je toliko razvijeno i rasprostranjeno, da su se uz njega razvili običaji koji su bili drugačiji od onih na Zapadu. Početkom 8. st. poprimilo je neslućene razmjere, te je dovelo do otvorenih unutarnjih borbi, poznatih kao ikonoklazam.

Ikona Krista, Samostan sv. Katarine na SinajuBizantsko Carstvo svakako je bilo jedna od najzanimljivijih srednjovjekovnih državnih tvorevina. Zbog svoga smještaja, u njegovoj kulturi i umjetnosti isprepliću se europski i bliskoistočni utjecaji. Ta veza stvorila je specifične oblike i mentalitet, koji ga razlikuju od europskih država tog vremena.

Ikone

Jedan od karakterističnih i prepoznatljivih izdanaka bizantske umjetnosti su ikone, koje su mogle prikazivati Krista, Bogorodicu ili nekog od svetaca. Način na koji su bili prikazivani odvajao ih je od ovozemaljskog svijeta, a vjernici su ih doživljavali kao svete predmete preko kojih su mogli stupiti u vezu s Bogom. Pozadine na ikonama u pravilu su bile zlatne boje, koja je negirala prostor i vrijeme. Time se fokus premjestio isključivo na prikazan lik, koji često ima smiren, neutralan izraz lica, očiju usmjerenih u promatrača.

Razvoj ikona

Vita icona, sv. Nikola, Samostan sv. Katarine na SinajuŠtovanje ikona, vjerojatno se razvilo od kulta relikvija koji se na Istoku javlja u 4. st.1 Vjernici su željeli biti što bliže određenim svecima, kao i samom Kristu i Bogorodici. To su ostvarivali preko opipljivih predmeta koji su bili u nekoj fizičkoj vezi s njima, tokom njihova života. Ovu njihovu svrhu preuzimaju ikone. Najranije sačuvane pojedinačne ikone nastale su u 5. i 6. st. Najvećim djelom potječu iz samostana sv. Katarine na brdu Sinaju. Većina ostalih sačuvanih primjera potječe iz 10. i 11. st., no pravi procvat izrada ikona doživljava u vremenu dinastije Paleologa (13. – 15. st.), i to ne samo u Bizantu, nego i na području Bugarske i Rusije.2

S vremenom, osobito nakon razdoblja ikonoklazma, razvili su se različiti tipovi ikona. Tako primjerice nailazimo na „Kalendarske ikone“, na kojima su prikazivani blagdani u određenom vremenskom razdoblju. Na nekima su prikazivane skupine od nekoliko desetaka svetaca, sistematizirani u nekoliko redova. Česte su bile i „Vita ikone“, koje su osim središnje figure sveca, prikazivale i važne događaje iz njegova života.

Funkcija ikona

Vladimirska Gospa, 12. st., Rusija, Galerija TretyakovIkone su kao materijalni posrednik između vjernika i Boga, korištene na nekoliko načina. Imale su važnu ulogu u liturgiji, budući da se misa održavala ispred ikone koja je odgovarala blagdanu toga dana. Svaka crkva imala je ikonu s prikazom svoga zaštitnika, kojem je bila posvećena. Osim toga, prijenosne ikone, naslikane na platnu ili drvenoj podlozi, imale su važnu funkciju u procesijama. Uz ove, javne, ikone su imale i privatno, intimno značenje. Svaki vjernik mogao je imati svoju ikonu koju je koristio za kućne pobožnosti ili na putovanjima.3

U crkvama se s vremenom broj ikona povećava, te se one počinju izlagati na templonu, koji se kasnije razvija u ikonostas, a on ujedno počinje služiti kao pregrada između svetišta i dijela za vjernike. Redoslijed ikona na ikonostasu bio je strogo određen, a najčešće je imao pet razina.4

Ikonoklazam

Štovanje ikona početkom 8. st., osobito u pučkim slojevima, poprimilo je pretjerane razmjere. S ikonama se razgovaralo, a za neke se smatralo kako nisu napravljene ljudskom rukom. Pripisivale su im se različite nadnaravne moći.5

Prebojavanje ikona, Chludov PsalterKao reakcija na to, uslijedila je propaganda protiv prikaza svetaca, Krista i Bogorodice na slikama, koja je trajala više od sto godina (726.-843.). Ikone su javno spaljivane, a uništavane su i zidne slike i mozaici. No, čini se da razlozi za pokretanje ikonoklazma nisu bili samo vjerske, nego i političke naravi. U Bizantu je propaganda protiv slika, počela 726. g., što se poklapa s vremenom kada je i kalif Jazid II. naredio uništavanje svih slika u hramovima, crkvama i kućama.6 U ikonoklazmu se zaista mogu prepoznati utjecaji ideja s Bliskog istoka, što je vidljivo i po podrijetlu careva koji su bili njegovi istaknuti pristaše. Započeo ga je car Leon III. koji je bio Sirijac, a nakon kratkog prekida, ponovno ga je pokrenuo car Leon V. koji je bio Armenac. Ovu staru opreku između grčkih i orijentalnih elemenata unutar bizantske kulture, mogu još dodatno potvrditi imena carica koje su obnovile kult slika, a to su Grkinja carica Irena, te helenizirana Paflagonijka, carica Teodora.7

Kao pristaše ikonoklazma osobito se ističu intelektualci, dok je na stranu daljnjeg štovanja slika stao puk, na čelu s redovnicima. Redovnici koji su bili brojni, sa svojim velikim zemljoposjedima, bogatim riznicama, te izrazitim utjecajem na stanovništvo bili su izuzetno moćna snaga unutar države. Zbog njihove moći i utjecaja, carevi su kroz ikonoklastičke borbe iskoristili priliku da im smanje moć, a također i zaplijene dio imovine. Tako uz vjerski i politički, ikonoklazam zapravo ima i društveni kontekst.8

Bogorodica s Djetetom, mozaik u apsidi Aja SofijeSukob je od 726. g. trajao sve do 780. g. kada je carica Irena, koja je preuzela vlast u ime svog maloljetnog sina, u sporazumu s papom uspjela obnoviti štovanje slika (II. Nikejski koncil, 787. g.).9 No, 813. g., car Leon V. ponovno je pokrenuo borbu protiv slika koja je trajala tridesetak godina, sve dok 843. g. carica Teodora nije potvrdila valjanost kanona iz 787. g.10 Konačni kraj ikonoklazma proslavljen je svečanom procesijom do Aja Sofije koju je predvodila carica Teodora. Izrađeni su i novi mozaici u Aja Sofiji, među kojima se osobito ističe onaj s prikazom Bogorodice s Kristom, smješten u samoj apsidi crkve.11

Posljedice ikonoklazma

Za vrijeme ikonoklastičkih borbi, Bizantsko Carstvo gospodarski i vojno je oslabilo. No, to je bilo samo privremeno, budući da je iz ikonoklazma Carstvo izašlo obogaćeno, zbog zaplijenjenog blaga iz crkvenih riznica. No, bili su narušeni i odnosi sa Zapadom, jer su razlozi ikonoklastičkih borbi i uništavanja sakralnih slika tamo bili neshvatljivi.

U nešto više od sto godina, koliko je ovaj pokret trajao, uništena su mnoga ranija umjetnička djela, a došlo je i do prekida u umjetničkom kontinuitetu. No, ova kriza donijela je i novi zamah u umjetnosti, budući da se ikonoklastička umjetnost okrenula prema prikazivanju prirode i svjetovnih prizora. Sve to, donijelo je novi preporod u samoj umjetnosti, što će se osobito osjetiti u stoljećima koja su uslijedila.12

Ostali članci iz serije “Bizantska umjetnost”

  • Nekim ikonama pridavale su se nadnaravne sposobnosti, smatralo se da plaču, te da nisu napravljene ljudskom rukom. Mogle su biti kumovi na krštenjima, a vojnici su ih nosili sa sobom i u rat.
  • Ikonofili su prebojavanje ikona smatrali jednakim sa pribijanjem Krista na križ.
  • Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, Historija čovječanstva: Kulturni i naučni razvoj, svezak III, Velike civilizacije srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1972.
  • Thomas F. MATHEWS, Byzantium, From Antiquity to the Renaissance, Perspectives Prentice Hall, Inc. I Harry N. Abrams, Inc., New York, 1998.
  • Ania SKLIAR, Bizant, Extrade d.o.o., Rijeka, 2005.
  • 1 Ania SKLIAR, Bizant, Extrade d.o.o., Rijeka, 2005., 98.
  • 2 Ania SKLIAR, (bilj. 1), 99.
  • 3 Ania SKLIAR, (bilj. 1), 99.
  • 4 Thomas F. MATHEWS, Byzantium, From Antiquity to the Renaissance, Perspectives Prentice Hall, Inc. I Harry N. Abrams, Inc., New York, 1998., 59-60.
  • 5 Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, Historija čovječanstva: Kulturni i naučni razvoj, svezak III, Velike civilizacije srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1972., 181.
  • 6 Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, (bilj. 5), 181.
  • 7 Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, (bilj. 5), 181.
  • 8 Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, (bilj. 5), 181.
  • 9 Thomas F. MATHEWS (bilj. 4), 56.
  • 10 Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, (bilj. 5), 182.
  • 11 Thomas F. MATHEWS, (bilj. 4), 57-58.
  • 12 Vadim JELISEJEV, Jean NAUDOU, Gaston WIET, Philippe WOLFF, (bilj. 5), 182.

Komentari

dodaj komentar +

Tvoj komentar

(obavezno)

(obavezno)

label for=