Medieval Wall

Zvonimirova krunidba uvelike je rezultat ondašnjih političkih zbivanja na širem prostoru Europe. Papa Grgur VII. (1073.-1085.) je, naime, poveo žestoku borbu protiv njemačkog cara Henrika IV. s ciljem da svjetovnu podredi crkvenoj vlasti i kako bi izbor pape i biskupa izmaknuo utjecaju vladara. Rezultat je te “borbe za investituru” bilo i traženje saveznika u susjedstvu Apeninskog poluotoka, odnosno, onih koji bi mogli odolijevati pritiscima moćnoga cara u Srednjoj Europi. Ne samo na crkvenom, nego i na političkom su planu Grgurovi prethodnici već ostvarili znatan utjecaj u tim zemljama pa Grguru nije bilo odviše teško u kraljevstvima Hrvatskoj, Ugarskoj i Poljskoj pronaći moćne ljude koji su bili spremni s njim surađivati. U Hrvatskoj i Ugarskoj je našao oslonac u članovima vladarskih dinastija Trpimirovića i Arpadovića, koji su bili i brakovima vezani. U Ugarskoj je Gejza uz pomoć brata Ladislava 1074. god. preuzeo vlast nakon što je protjerao kralja Salamona, koji je uz cara Henrika IV. bio vezan dinastičkim brakom i savezom. Već je sljedeće godine Zvonimir, suprug Helene, sestre Gejze i Ladislava, uz njihovu pomoć i pomoć vazala pape Grgura VII., normanskog kralja Roberta Guiscarda (1057.-1085.) na jugu Italije svrgnuo Petra Krešimira IV. s prijestolja.¹ Tom je uspjelom akcijom Grgur VII. s jedne strane omogućio novom vladaru međunarodni legitimitet, a s druge strane i potvrdu supremacije crkvene/papinske nad svjetovnom/kraljevskom vlašću.

Papin je legat, opat Gebizon, 1075. god. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu, na dan sv. Demetrija (8. listopada), okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije.² Zvonimir je tada položio prisegu u kojoj se obvezao na vazalni odnos, dok mu je papa kao senior poslao znakove investiture: zastavu, žezlo, mač i krunu te mu obećao zaštitu. Kao vazal, hrvatski kralj obvezao se na plaćanje danka i na služenje papi, a darovao mu je i samostan sv. Grgura u Vrani. I ovaj se hrvatski vladar, poput Domagoja i Branimira, nije oslonio na dinastičku tradiciju, već na jednog od najautoritativnijih ljudi tadašnje Europe – papu.³

Koristeći dvostruku titulu; kralj Hrvatske i Dalmacije te kralj Hrvata, ili jednostavno kralj Hrvatske, do određene je mjere naglašavao zasebnost Dalmacije, a s druge je strane nagovještavao čvršće povezivanje države u jednu cjelinu. U Dalmaciji je kao direktnog upravitelja nad dalmatinskim gradovima postavio nekog Pribimira koji je nosio titulu “kraljev vikar”.

Iako su u historiografiji postojale sumnje da Zvonimir nije vladao Dalmacijom, najautentičniji iskaz o Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji je Bašćanska ploča nastala oko 1100. godine (na kojoj se Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljem). Ona je živo svjedočanstvo o hrvatskom društvenom obilježju otoka Krka i kvarnerskog područja. Na hrvatskom jeziku i pismu glagoljice sačuvala je spomen o Zvonimirovu darovanju jedne ledine opatiji sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, a na njezinom je kamenu rukom nepoznatog klesara urezan i hrvatski oblik njegova temeljnog vladarskog naslova: “Zvonimir kralj hrvatski.”⁴ Iz 14. st. sačuvao se i opis Zvonimirovog pečata, na kojem se nalazi ista titula na latinskom. Moguće da je Zvonimir u većini slučajeva koristio samo titulu kralja Hrvatske, smatrajući je dovoljnom za legitimaciju svoje vlasti i nad Dalmacijom, koja je u njegovo doba bila pokrajinom u kojoj je suverenitet bizantskog cara naveliko izblijedio.

Tradicija ogranka Trpimirovića koji je prognao Svetoslava Suronju i njihov dotadašnji ugled srušeni su dolaskom Zvonimira na vlast što nam pokazuje i njegovo odricanje od obiteljskog mauzoleja dinastije. Dvije godine nakon što je zasjeo na prijestolje, poklonio je Splitskoj nadbiskupiji crkve sv. Stjepana i sv. Marije u kojima su sahranjivani njegovi najugledniji prethodnici. Tako je jasno dao do znanja da želi stvoriti novu tradiciju u dinastiji, oslanjajući se pritom na Crkvu i njenog glavnog predstavnika u svom kraljevstvu, splitskog nadbiskupa Lovru.⁵ Najznamenitije djelo Zvonimirova vladanja u Hrvatskoj jest gradnja i posveta stolne crkve hrvatskog biskupa u Kninu, gdje je i stolovao.

Biskupski dvori podignuti su malo izvan grada u mjestu koje se i danas zove Biskupija.⁶ Papina zaštita bila je i više nego djelotvorna što se vidjelo 1079. god., kada je Grgur VII. poslao pismo vitezu Vecelinu, bratu pokojnoga istarskog markgrofa Ulrika I. Weimar Orlamündea, pod prijetnjom da će biti izopćen iz Crkve, ako ne prestane s napadima na Kraljevinu Dalmaciju. Međutim, kada su došli crni dani za papu Grgura VII. u sukobu s njemačkim kraljem koji je savladao sve papine pristaše u Njemačkoj, pa otišao u Rim s vojskom kako bi se osvetio papi, hrvatski kralj Dmitar Zvonimir i brat tada već pokojnoga ugarskog kralja Gejze, novi kralj Ladislav (1077.-1095.) ostali su vjerni papini sljedbenici.⁷

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.