Medieval Wall

Hrvatsko Kraljevstvo za vrijeme Zvonimira zadržalo je snagu koju je imalo i za njegovog prethodnika, a time i sposobnost vođenja vanjske politike. Tako je promjena političkih odnosa na Apeninskom poluotoku postala nova prilika za uplitanje u veći međunarodni sukob. Normanski vladar Robert Guiscard se 1080. godine izmirio s papom i uz njegov pristanak započeo pripreme za rat s Bizantom. Bizantski car Aleksije I. Komnen (1081.-1118.) našao je saveznike u Veneciji kojoj nije odgovaralo normansko jačanje na Jadranu. Iako su izvori nejasni kada su u pitanju normanski saveznici, uz Roberta su vjerojatno stali Dubrovčani i stanovnici gornje Dalmacije koji su ga u to vrijeme priznavali kao svog suverena. Zvonimir je po svemu sudeći kao papin vazal sa svojim Hrvatima i Dalmatincima sudjelovao u tom ratu na strani Normana, jer ni njemu, a niti Dalmatincima nije odgovarala obnova bizantsko-mletačke dominacije na Jadranu. Rat je završen 1085. godine, kada je umro Robert.

Venecija, iako teško poražena, iz rata je, kao što će se pokazati u skoroj budućnosti, izvukla najveću korist. Naime, car Aleksije joj je u zamjenu za vojnu pomoć osigurao velike trgovačke povlastice koje su bile temeljem nadolazeće mletačke ekonomske moći. Zanimljiv je podatak kako je Aleksije novom mletačkom duždu Vitalu Falieru (1084.-1096.) kao dodatnu nagradu namijenio i upravu temata Dalmacije. Na takav je način dužd postao dux Dalmatiae, ali bila je to u tom času nevažeća titula, jer ništa nije moglo potvrditi ikakvu mletačku vlast u Dalmaciji. Dalmatinski gradovi više nisu osjećali veze s Bizantom koji je, pokazalo se, tijekom rata bio toliko nemoćan da niti u jednom trenutku nije imao prilike približiti se tim gradovima, a kamoli nad njima ostvariti kontrolu.

U Zvonimirovo se vrijeme, kao i u ono njegova prethodnika Petra Krešimira, nastavio razvijati upravni sustav države te je nastavljeno, dijelom po uzoru na zapadne feudalne sustave, raslojavanje hrvatskog društva. Izvorni podaci tako govore o diobama unutar najvišeg sloja pa se u Zvonimirovo doba spominju: baruni (barones), velikaši (primates), knezovi (comites), dok su pisci isprava stare hrvatske župane počeli nazivati latinskom riječi comes.¹

Kralj Dmitar Zvonimir bio je oženjen Helenom Lijepom, sestrom ugarskih kraljeva Gejze i Ladislava. Imao je sina Radovana, koji je umro prije samog Zvonimira, te kćer Klaudiju koja se udala za hrvatskog plemića Voniku od plemenita roda Lapčana. Prigodom udaje kćeri, kralj je svome zetu dao posjed Karin u zaleđu Zadra, nakon čega se plemeniti rod počeo razdvajati na dvije grane – Lapčane i Karinjane.²

Postoje dvije teorije o smrti ovoga hrvatskog vladara. Jedna od njih kaže kako je umro prirodnom smrću, međutim druga, koja se javlja u hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina, puno zanimljivija, ali i manje vjerojatna, kaže nam da je Dmitar Zvonimir ubijen od “nevjernih Hrvata”. Kako je bio hrabar vojnik i gorljivi branitelj kršćanske vjere, potaknut pismom cara i pape odlučio je podići veliku vojsku kako bi krenuo u križarski pohod na Svetu Zemlju, ali ga je nezadovoljno hrvatsko plemstvo okupljeno na saborovanju na Kosovu polju kraj Knina ubilo. Ta je pripovijest vrlo upitna s obzirom da je papa Urban II. (1088.-1099.) poziv na prvi križarski pohod uputio tek 1095., dakle, nekoliko godina nakon Zvonimirove smrti. Kako god, Dmitar Zvonimir umro je oko 1089. god., a pokopan je u kninskoj stolnoj crkvi.³

Hrvatska je, kako kaže Neven Budak, kraj Zvonimirove vladavine dočekala neokrnjena. Zvonimirov sin Radovan, umro je prije oca, pa se u takvoj situaciji na prijestolje uspeo zadnji Trpimirović, sinovac Petra Krešimira IV., Stjepan II. Nakon što je proveo dobar dio života u samostanu sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, dolaskom na vlast nije se imao na što osloniti u nastojanju da povrati ugled predaka. Vlast mu se, čini se, svela na užu okolicu grada Splita, područje na kojem se, kako znamo, oduvijek nalazilo sjedište Trpimirovića.

Teritorijalni doseg njegove vlasti pokazuju nam imena župana koji se javljaju u njegovoj pratnji, a to su bili primorski, bribirski, cetinski, zagorski, poljički i dridski, čije su se županije prostirale od šibenskog zaleđa do Cetine. Iz doba njegove vladavine ostala nam je sačuvana jedna isprava u kojoj potvrđuje splitskim benediktincima darovnicu nedavno preminulog kralja Zvonimira. Izgleda da Stjepan nije mogao okupiti oko sebe Kraljevstvo i zavladati u starom sjaju samim time što nije imao nasljednika koji bi osigurao potrebiti kontinuitet vlasti.⁴ Umro je oko 1091. god., a pokopan je u grobnici samostana sv. Stjepana u Splitu, na mjestu gdje je proveo dobar dio svog života. Ovime završava priča o dinastiji Trpimirovića, koja je uz neznatne prekide, hrvatskom državom i hrvatskim narodom vladala dva i pol stoljeća.

Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”

• Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
• Doba kneza Trpimira
• Domagoj i Zdeslav
• Branimir i Muncimir
• Doba kraljeva – Tomislav
• Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
• Stjepan Držislav
• Nasljednici Stjepana Držislava
• Petar Krešimir IV.
• Dmitar Zvonimir
• Dmitar Zvonimir i Stjepan II.