Medieval Wall

Bizantsko Carstvo svakako je bilo jedna od najzanimljivijih srednjovjekovnih državnih tvorevina. Zbog svoga smještaja, u njegovoj kulturi i umjetnosti isprepliću se europski i bliskoistočni utjecaji. Ta veza stvorila je specifične oblike i mentalitet, koji ga razlikuju od europskih država tog vremena.

Ikone

Jedan od karakterističnih i prepoznatljivih izdanaka bizantske umjetnosti su ikone, koje su mogle prikazivati Krista, Bogorodicu ili nekog od svetaca. Način na koji su bili prikazivani odvajao ih je od ovozemaljskog svijeta, a vjernici su ih doživljavali kao svete predmete preko kojih su mogli stupiti u vezu s Bogom. Pozadine na ikonama u pravilu su bile zlatne boje, koja je negirala prostor i vrijeme. Time se fokus premjestio isključivo na prikazan lik, koji često ima smiren, neutralan izraz lica, očiju usmjerenih u promatrača.

Razvoj ikona

Štovanje ikona, vjerojatno se razvilo od kulta relikvija koji se na Istoku javlja u 4. st.¹ Vjernici su željeli biti što bliže određenim svecima, kao i samom Kristu i Bogorodici. To su ostvarivali preko opipljivih predmeta koji su bili u nekoj fizičkoj vezi s njima, tokom njihova života. Ovu njihovu svrhu preuzimaju ikone. Najranije sačuvane pojedinačne ikone nastale su u 5. i 6. st. Najvećim djelom potječu iz samostana sv. Katarine na brdu Sinaju. Većina ostalih sačuvanih primjera potječe iz 10. i 11. st., no pravi procvat izrada ikona doživljava u vremenu dinastije Paleologa (13. – 15. st.), i to ne samo u Bizantu, nego i na području Bugarske i Rusije.²

S vremenom, osobito nakon razdoblja ikonoklazma, razvili su se različiti tipovi ikona. Tako primjerice nailazimo na „Kalendarske ikone“, na kojima su prikazivani blagdani u određenom vremenskom razdoblju. Na nekima su prikazivane skupine od nekoliko desetaka svetaca, sistematizirani u nekoliko redova. Česte su bile i „Vita ikone“, koje su osim središnje figure sveca, prikazivale i važne događaje iz njegova života.

Funkcija ikona

Ikone su kao materijalni posrednik između vjernika i Boga, korištene na nekoliko načina. Imale su važnu ulogu u liturgiji, budući da se misa održavala ispred ikone koja je odgovarala blagdanu toga dana. Svaka crkva imala je ikonu s prikazom svoga zaštitnika, kojem je bila posvećena. Osim toga, prijenosne ikone, naslikane na platnu ili drvenoj podlozi, imale su važnu funkciju u procesijama. Uz ove, javne, ikone su imale i privatno, intimno značenje. Svaki vjernik mogao je imati svoju ikonu koju je koristio za kućne pobožnosti ili na putovanjima.³

U crkvama se s vremenom broj ikona povećava, te se one počinju izlagati na templonu, koji se kasnije razvija u ikonostas, a on ujedno počinje služiti kao pregrada između svetišta i dijela za vjernike. Redoslijed ikona na ikonostasu bio je strogo određen, a najčešće je imao pet razina.⁴

Ikonoklazam

Štovanje ikona početkom 8. st., osobito u pučkim slojevima, poprimilo je pretjerane razmjere. S ikonama se razgovaralo, a za neke se smatralo kako nisu napravljene ljudskom rukom. Pripisivale su im se različite nadnaravne moći.⁵

Kao reakcija na to, uslijedila je propaganda protiv prikaza svetaca, Krista i Bogorodice na slikama, koja je trajala više od sto godina (726.-843.). Ikone su javno spaljivane, a uništavane su i zidne slike i mozaici. No, čini se da razlozi za pokretanje ikonoklazma nisu bili samo vjerske, nego i političke naravi. U Bizantu je propaganda protiv slika, počela 726. g., što se poklapa s vremenom kada je i kalif Jazid II. naredio uništavanje svih slika u hramovima, crkvama i kućama.⁶ U ikonoklazmu se zaista mogu prepoznati utjecaji ideja s Bliskog istoka, što je vidljivo i po podrijetlu careva koji su bili njegovi istaknuti pristaše. Započeo ga je car Leon III. koji je bio Sirijac, a nakon kratkog prekida, ponovno ga je pokrenuo car Leon V. koji je bio Armenac. Ovu staru opreku između grčkih i orijentalnih elemenata unutar bizantske kulture, mogu još dodatno potvrditi imena carica koje su obnovile kult slika, a to su Grkinja carica Irena, te helenizirana Paflagonijka, carica Teodora.⁷

Kao pristaše ikonoklazma osobito se ističu intelektualci, dok je na stranu daljnjeg štovanja slika stao puk, na čelu s redovnicima. Redovnici koji su bili brojni, sa svojim velikim zemljoposjedima, bogatim riznicama, te izrazitim utjecajem na stanovništvo bili su izuzetno moćna snaga unutar države. Zbog njihove moći i utjecaja, carevi su kroz ikonoklastičke borbe iskoristili priliku da im smanje moć, a također i zaplijene dio imovine. Tako uz vjerski i politički, ikonoklazam zapravo ima i društveni kontekst.⁸

Sukob je od 726. g. trajao sve do 780. g. kada je carica Irena, koja je preuzela vlast u ime svog maloljetnog sina, u sporazumu s papom uspjela obnoviti štovanje slika (II. Nikejski koncil, 787. g.).⁹ No, 813. g., car Leon V. ponovno je pokrenuo borbu protiv slika koja je trajala tridesetak godina, sve dok 843. g. carica Teodora nije potvrdila valjanost kanona iz 787. g.¹⁰ Konačni kraj ikonoklazma proslavljen je svečanom procesijom do Aja Sofije koju je predvodila carica Teodora. Izrađeni su i novi mozaici u Aja Sofiji, među kojima se osobito ističe onaj s prikazom Bogorodice s Kristom, smješten u samoj apsidi crkve.¹¹

Posljedice ikonoklazma

Za vrijeme ikonoklastičkih borbi, Bizantsko Carstvo gospodarski i vojno je oslabilo. No, to je bilo samo privremeno, budući da je iz ikonoklazma Carstvo izašlo obogaćeno, zbog zaplijenjenog blaga iz crkvenih riznica. No, bili su narušeni i odnosi sa Zapadom, jer su razlozi ikonoklastičkih borbi i uništavanja sakralnih slika tamo bili neshvatljivi.

U nešto više od sto godina, koliko je ovaj pokret trajao, uništena su mnoga ranija umjetnička djela, a došlo je i do prekida u umjetničkom kontinuitetu. No, ova kriza donijela je i novi zamah u umjetnosti, budući da se ikonoklastička umjetnost okrenula prema prikazivanju prirode i svjetovnih prizora. Sve to, donijelo je novi preporod u samoj umjetnosti, što će se osobito osjetiti u stoljećima koja su uslijedila.¹²

Ostali članci iz serije “Bizantska umjetnost”

• Bizantska umjetnost: Nastanak i razvoj Bizantskog Carstva
• Bizantska umjetnost: Ikone i ikonoklazam