Knez Domagoj na prijestolje je došao oko 864. i na njemu se zadržao do 876. godine. Njegova vladavina se u mnogočemu razlikovala od one njegova prethodnika. Do danas nije arheološkim istraživanjima pronađena nijedna crkva koju je Domagoj podigao, niti je pronađen ikakav kameni natpis s njegovim imenom.1 Nedostatak materijalnih nalaza ne znači, međutim, da je proces kristijanizacije u Hrvatskoj zaustavljen. Zar Domagojeva zauzetost oko protjerivanja Saracena iz Barija i slava koju je tim uspjehom stekao u kršćanskom svijetu, kao i odnos papa prema njemu – Ivan VIII. (872.-882.) ga naziva “slavnim knezom” – ne govore rječito o njegovu vjersko-političkom opredjeljenju?
Mlečani su htjeli iskoristiti napete odnose i smjenu vladara u Hrvatskoj. No, Domagoj je mudro zatražio primirje vidjevši da nije dorastao mletačkoj sili, što je dužd Urso Patricijak (864.-881.) prihvatio, uzevši taoce.2 U to su vrijeme Franačka i Bizant bili suočeni sa sve većom arapskom prijetnjom. Česte su bile arapske akcije na pomorske posjede kršćana. Tako su 866. g. prodrli na Jadran te su započeli opsadu Dubrovnika. Dubrovčani su poslali poziv u pomoć Bizantu gdje je na carsko prijestolje upravo došao Bazilije I. (867.-886.) kojemu je glavni cilj bio vratiti ugled i moć posrnulog Carstva. Bazilije se odazvao pozivu Dubrovčana i pomogao razbiti opsadu Dubrovnika, čime je odlučno pristupio obnovi bizantske vrhovne vlasti nad dalmatinskim gradovima. U tu svrhu Dalmaciju je pretvorio u posebno organiziranu vojnu pokrajinu, tzv. temu, kojoj je na čelu bio strateg koji je stolovao u Zadru.
Dok se ovo zbivalo na istočnoj obali Jadranskog mora, na zapadnoj su obali Franci na čelu s Ludovikom II. (855.-875.) poduzeli 869. g. veliku vojnu kampanju na jugu, započevši opsadu Barija, vrlo važne luke, koja je već neko vrijeme bila u arapskom posjedu. Premda je Bazilije obećao poslati svoje ratno brodovlje koje je trebalo blokirati luku Barija, on to nije učinio. Stoga je Ludovik II. pozvao ratnu mornaricu svojega vazala Domagoja. Zajedničkim su snagama, dakle, Ludovik i Domagoj uspjeli osloboditi grad i 2. veljače 871. slavodobitno u njega ući. Tu je vojnu kampanju Bazilije “iskoristio” tako da je odaslao svoju ratnu flotu, koja je opustošila hrvatsko priobalje i nagrabila se ratnog plijena. No, u toj akciji Baziliju nije uspjelo u Hrvatskoj na vlast vratiti svoga kandidata, Zdeslava, Trpimirova sina koji je pobjegavši iz Hrvatske pred Domagojem, utočište pronašao u Konstantinopolu.3 Takav je Bazilijev postupak izazvao nevjericu i ogorčenje, ne samo Domagoja, nego i pape Hadrijana II. (867.-872.) i cara Ludovika II. Ova su dvojica uputili Baziliju protestna pisma tražeći od njega da Domagoju vrati zarobljenike i plijen, ali kako do toga nije došlo, Domagoj je od tog časa krenuo u otvoreni rat protiv Bizanta – točnije protiv bizantskih podanika na Jadranu, Mlečana.4
Tako je započelo najteže razdoblje u srednjovjekovnoj povijesti Venecije. Hrvatsko je brodovlje nemilosrdno zaustavljalo, plijenilo i uništavalo mletačke trgovačke brodove od 871. pa sve do dolaska Zdeslava na vlast 878. godine. Vlasti su u Mlecima ustrajno pokušavale preko Rima sklopiti bilo kakav mir. Primjerice, papa Ivan VIII. je svojim pismom pokušao opomenuti Domagoja da spriječi “gusare” koji plijene kršćansko brodovlje, ali bez uspjeha. Stoga je razdoblje vladavine kneza Domagoja mletački kroničar Ivan Đakon s pravom ocijenio kao razdoblje vladavine najgoreg kneza među svim Slavenima (pessimus Sclavorum dux).5
Iz već spomenutog pisma pape Ivana VIII. hrvatskome knezu, doznajemo i o postojanju urote protiv Domagoja 874. godine. Papa koji ga poput svog prethodnika oslovljava kao slavnog kneza, moli da urotnicima ubuduće poštedi život. Naime, Domagoj nije dao samo pogubiti urotnike, već i čovjeka koji mu je dojavio da se urota sprema.6
Car Ludovik II. umro je 875. godine i naslijedio ga je Karlo II. (875.-877.). S njim su Mlečani uspjeli konačno sklopiti dogovor o suradnji nadajući se da će time prisiliti Domagoja na uzmak i prekid ratnih operacija. No, Domagoj je reagirao posve neočekivano. On je na zaprepaštenje sviju s “najgorim narodima Slavena i Dalmatinaca” napao franački teritorij na Jadranu – opustošio je istarske priobalne gradove Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj.7 Riječ je, dakle, prema svjedočenju kroničara Ivana Đakona o “zajedničkoj” akciji Hrvata i Dalmatinaca, što potvrđuje Domagojevu kontrolu i nad dalmatinskim gradovima. U to je vrijeme jedna njegova flotila krenula i na Gradež, ali ususret joj je pošao dužd Urso s 30 brodova, koji je prema riječima kroničara snažno navalio na Hrvate i porazio ih. Nevoljama Mlečana i Istrana došao je kraj tek nakon smrti Domagoja.8
Domagoj je umro oko 876. godine, a kneževsku stolicu nakratko je preuzeo netko od njegovih nasljednika.9 Već 878. godine na kneževskom je prijestolju bio Zdeslav, Trpimirov sin koji je uz bizantsku pomoć protjerao Domagojeve nasljednike.10 Bazilije I. uspio je u svom naumu da dovede svog favorita na hrvatsko prijestolje te tako Bizantu iznova osigura vladavinu nad dalmatinskim gradovima, ali i nad njihovim zaleđem. Lukavim potezom spriječio je moguće slavenske napade, odredivši da dalmatinski gradovi godišnji porez u zlatu plaćaju hrvatskom, zahumskom i travunjskom knezu umjesto strategu. Reformom crkvene organizacije, car je dalmatinske biskupe koji su do tad bili pod papinom jurisdikcijom, podredio carigradskom patrijarhu.11
No, Zdeslavova vladavina bila je kratka vijeka. Hrvati očigledno nisu mogli podnijeti probizantsku politiku Zdeslava i posvemašnju ovisnost o Bizantu i Veneciji s kojima su se tako uspješno nosili prethodnih godina, te konačno i u odnosu na Franačku izvojevati potpunu samostalnost. Tako je samo godinu dana nakon Zdeslavova dolaska na prijestolje, na veliko svoje razočarenje pobožni mletački kroničar Ivan Đakon morao tjeskobno zapisati da je “neki Slaven imenom Branimir, umorivši Zdeslava prisvojio njegovu kneževinu”.12
Ostali članci iz serije “Trpimirovići, dinastija hrvatskih vladara”
- Od dolaska Hrvata do Trpimirova uspona na prijestolje
- Doba kneza Trpimira
- Domagoj i Zdeslav
- Branimir i Muncimir
- Doba kraljeva – Tomislav
- Crkveni sabori i Tomislavovi nasljednici
- Stjepan Držislav
- Nasljednici Stjepana Držislava
- Petar Krešimir IV.
- Dmitar Zvonimir
- Dmitar Zvonimir i Stjepan II.
- Kod opsade Barija, u mornarici kneza Domagoja sudjelovalo je i dubrovačko brodovlje, a upravo taj savez je prva konkretna veza Dubrovnika s Hrvatskom.
- U uroti protiv Domagoja papa Ivan VIII. moli hrvatskog kneza da urotnicima poštedi život, međutim Domagoj nije pogubio samo urotnike, već i čovjeka koji ga je upozorio na samu urotu.
- Neven BUDAK, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.
- Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb: Novi Liber – Zavod za hrvatsku povijest FF-a, 1995.
- Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb: Školska knjiga, 1971.
- Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata, knjiga 1, Zagreb: Matica Hrvatska, 1972.
- Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1925.
- Mate ZEKAN i dr. (prir. i ur.), Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., drugo izdanje, Split: Književni krug, 1990.
- 1 Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb: Novi Liber – Zavod za hrvatsku povijest FF-a, 1995., str. 253.
- 2 Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1925., str. 345.
- 3 Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb: Globus, 1990., str. 62.
- 4 Mate ZEKAN i dr. (prir. i ur.), Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., drugo izd., Split: Književni krug, 1990., str. 8.
- 5 Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata, Zagreb: Matica hrvatska, 1972., knj. 1, str. 78.
- 6 O kakvoj je političkoj pozadini urote bila riječ iz pisma pape se ne može zaključiti. No, s obzirom da Bizant u to doba nije vojno aktivan na Jadranu, može se pretpostaviti da je car Bazilije problem ratoborne Hrvatske pokušao riješiti smaknućem Domagoja. Tu pretpostavku podupire i stanje u Hrvatskoj. Naime, čini se da je s obzirom na dosljednost u vođenju vanjske politike, odnosno rata s bizantskom Venecijom, Domagoj uživao nepodijeljenu podršku u svojoj državi pa je pretpostavka o okupljanju nezadovoljnika i urotnika u samomu vrhu vlasti Hrvatske malo vjerojatna. Usp. Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku…, str. 247.
- 7 Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata…, knj. 1, str. 63.
- 8 Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Hrvata…, knj. 1, str. 63.
- 9 Domagojev sin imenom Iljko, kojega spominju stariji hrvatski povjesničari, je historiografski konstrukt. Naime, ime je stvoreno kao plod krivog čitanja latinskog teksta. Konstatacija da je Domagoja naslijedio vjerojatno njegov anonimni sin je puno prihvatljivija.
- 10 Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara…, str. 360; Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u srednjem vijeku…, str. 63.
- 11 Neven BUDAK, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994., str. 26.
- 12 Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek…, str. 259-260.
Tvoj komentar